ZBOR SV.ILIJE PROROKA -KISELJAK

ZBOR SV.ILIJE PROROKA -KISELJAK

ponedjeljak, 17. ožujka 2014.

U susret proljeću







... Želim ti uvijek iznova proljeće ...

Želim ti uvijek iznova proljeće.
Ne samo veliko proljeće
koje jednom u godini ispunja prirodu novim životom,
nego mnoge neočekivane svijetle trenutke,
koje mogu za tebe postati kao proljeće.
Odjednom ti usred dana sine nova misao
i ti već vidiš život u jednom novom svjetlu.
Nešto ti daje procvasti
i pokazuje ti kako se u tebi kriju mnoge
/još/ neotkrivene mogućnosti
i čekaju na to da se razviju.


Želim ti snagu da možeš uvijek iznova započeti iznova,
makar tvoja razočaranja bila velika
i makar vjerovao da je sve propalo.
Ali svaki pravi početak je neznatan i malen,
samo tako se život može nanovo razviti.
Sve novo započinje ne negdje vani,
nego dolazi iznutra i hoće na svjetlo.
Kad nešto potiče ne samo tvoje misli nego pokrene i tvoje srce,
onda je to za tebe početak.


Proljeće je ondje, gdje ti nježnost i poezija daje snagu
i ti osjećaš da ništa važnoga ne može nastati silom.
Prava se snaga pokazuje tek kad iz krhkih i ranjivih početaka
ponovno nastane nešto živo.
I tihi su tonovi dio proljetnoga koncerta.
Ti odjednom vidiš život kao prvi put.
Sve što živi jedno je čudo,
ništa na svijetu nije razumljivo po sebi.
Ako uvijek iznova imaš hrabrosti diviti se,
upoznat ćeš život u svim njegovim bojama i oblicima
i bolje ćeš moći razvrstati /svrstati/ međutonove i nijanse.
Ne daj da ti ponestane maštovitosti,
jer tako ćeš uvijek iznova iznenađivati druge ljude i sebe.


Ljudski život raste ne samo prema određenomu planu,
za to je potrebna i ljubav.
Jer samo ljubav te može obuzeti kao čitava čovjeka,
preobraziti tvoju dušu, duh i tijelo.
Tada upoznaješ ne samo neslućene osjećaje,
nego mogu doći i divne misli.
Svejedno koliko imaš godina, ti si odjednom mlad,
u središtu stoji još jedino Danas,
trenutno ništa ne znači ni ono što je prošlo
ni ono što će doći.
Osjetiš li koliko je dragocjen svaki trenutak,
tvoje će radovanje životu postati dar i za druge.


Rascvjetalo drveće naviješta i sadašnjost i budućnost.
Proljeće može za tebe značiti da svoje darove
shvaćaš i otkrivaš u jednom novom svjetlu,
za što si sposoban.
Ti svim svojim osjetilima možeš naći zadaću
koja na tebe čeka
i hoće te izazvati
sve tvoje sposobnosti.
Tko sam sebe bolje upozna,
taj će moći uvijek iznova
svim svojim mogućnostima
reći ponovno
Da životu.

subota, 11. svibnja 2013.

U susret Majčinom danu


U SUSRET Majčinom danu koji se diljem svijeta slavi druge nedjelje u svibnju na YouTubeu je objavljen video koji priča priču o "najboljem sinu na svijetu".

U pitanju je Kanađanin podrijetlom iz Etiopije koji je svoj rođendan odlučio proslaviti "slaveći ženu koja mi je podarila život". On je, naime, unatoč tomu što ne zarađuje više od 30.000 dolara godišnje, uspio uštedjeti novac sve dok nije postigao svoj cilj: sakupio dovoljno da svojoj majci otplati kredit, prenosi Gawker.

A onda je upalio kameru i snimio trenutak u kojem joj predaje ček. Ispod videa je napisao: "Posljednje sam dvije i pol godine štedio novac kako bih napravio nešto za vrlo posebnu ženu u mom životu. Znam da je puno prijatelja htjelo da izađem s njima, da se provedemo, ali meni je ovo puno bolje od bilo kakve proslave".

srijeda, 3. travnja 2013.

USKRSNU ISUS DOISTA!


USKRSNU ISUS DOISTA!



Što je čovjek bez uskrsnuća? Možemo li uopće govoriti o životu u kojem nema razgovora o uskrsnuću? Što čovjek može očekivati od života ako nije spreman prihvatiti činjenicu uskrsnuća? Život, jednostavno, ne može proteći, a da ne razmišljamo o uskrsnuću.
Teško je prihvatiti činjenicu da je netko spreman podnijeti žrtvu za mene. Kakva je to osoba koja ne štedi svoj život? Osoba koja je spremna prihvatiti muku i smrt da donese život. Nakon takve žrtve jedino si mogu postavljati pitanje koliko mi nedostaje da bih se približio takvoj osobi i postao čovjek koji želi darovati ono najvrednije za svoga bližnjega.
Bog nam je otkrio najveći dar. Darovao nam  je svog sina, darovao nam  je svoje najmilije i najvrednije. Nakon takvog dara ostaje nam samo jedno pitanje:“Što ja trebam darovati da bi to bio dar života, nesebične ljubavi, vječne radosti i otkupljenja?“
Bogu mogu darovati sebe, onakvoga kakav jesam. Bez maski i skrivenih namisli koje ću davati sliku o osobi koju ne poznam ja ali i nitko drugi.
Bog je uskrsnuo da spasi svakog čovjeka, a ja trebam doživjeti uskrs da spasim sebe i budem svjedočanstvo za druge. Trebam spasiti sebe da bi otkupio bližnjega. Trebam uskrsnuti da bi moj brat i sestra doživjeli uskrsnuće, osjetili nebo.
Isusovo uskrsnuće treba donijeti mir u naša srca, spasenje u naše duše, potpunu radost u naš duh. Tada mogu u potpunosti doživjeti uskrsnuće Gospodnje. Uskrsnuće koje mi daje jedinstveni zadatak: biti bližnji siromahu, ožalošćenom i krotkom, biti oslonac gladnom, žednom, milosrdnom i mirotvorcu.
Završio bih riječima koje mi je uputila jedna osoba. Tekst je iz psalma 27: „Gospodin mi je svijetlo i spasenje: koga da se bojim?“
Sretan i blagoslovljen Uskrs!





                                                                                         

subota, 2. ožujka 2013.

Susreo sam Isusa

Susreo sam Isusa

Mladi Marko dobio je u školi zadaću pod naslovom: ''Susreo sam Isusa''.
Nakon što je završio i pročitao napisano pred razredom, vratio se kući s riječima:''Oborio sam ih s nogu. 
Ovo je najbolje što sam ikada napisao.'' Na žalost, bilo je to i zadnje. Marko je poginuo nakon tjedan dana.

Njegovi roditelji zatražili su i dobili od škole njegov posljednji rad. Kada su vidjeli o čemu se radi, utješeni su kopije njegovog uratka poslali svojoj rodbini.

MARKOV ESEJ:

Na mjestu između sna i jave, našao sam se u jednoj sobi. Nije bilo namještaja, samo je jedan zid bio prekriven ladicama na kojima su bile kartice, onakvim ladicama kakve se koriste u knjižnicama i na kojima po abecednom redu pišu imena autora, djela itd. No, natpisi su bili vrlo različiti na ovim ladicama koje su sezale od poda do plafona i protezale se u nepreglednom nizu na lijevu i desnu stranu.

Prva ladica koja mi je privukla pažnju, kada sam prišao tom zidu, 
imala je naslov: ''Djevojke koje su mi se sviđale''. 
Otvorio sam je i počeo listati među karticama. 
Brzo sam je zatvorio, zgranut spoznajom da prepoznajem 
sva imena ispisana na njima. 
I tada, bez da mi je itko rekao, shvatio sam gdje se nalazim. 
Ova beživotna soba ispunjena kartotekom bila je katalog mojeg života. 
Tu je bio upisan svaki trenutak mog života, veliki i mali, 
toliko detaljno da to ni moje pamćenje nije obuhvaćalo. 

Čuđenje, znatiželja, pa i užas pomješali su se u meni kada sam ih počeo nasumce otvarati i istraživati sadržaj. Neke su sadržavale radost i drage uspomene; 
druge osjećaj stida i kajanja, tako intenzivno, da sam se okrenuo, 
bojeći se da netko preko ramena ne vidi ono što piše. 
Ladica s naslovom ''Prijatelji'' bila je do one s naslovom ''Prijatelji koje sam izdao''. 

Naslovi su bili nanizani od svakodnevnog, zemaljskog, prema nadnaravnom – ''Knjige koje sam pročitao'', ''Laži koje sam izrekao'', ''Utjeha koju sam pružio'', 
''Šale kojima sam se smijao''. 
Neke su bile smiješno izravne:''Ono što sam vikao na bracu''. 
Drugima se i nisam mogao smijati: ''Ono što sam radio u srdžbi'', 
''Ono što sam prigovarao roditeljima iza njihovih leđa''.
Moje iznenađenje sadržajem nije prestajalo. 
Često je bilo više kartica nego što sam očekivao, a katkada manje nego li sam se nadao. Bio sam zapanjen i zatrpan količinom događaju iz života koji sam živio.

Je li moguće da sam u nekoliko proteklih godina svog života imao vremena popuniti svaku od ovih tisuća ili čak milijuna kartica? 
Međutim, svaka karta je potvrđivala da jesam. 
Svaka je bila ispisana mojim vlastitim rukopisom. 
Kada sam izvukao ladicu s natpisom ''TV emisije koje sam gledao'', 
primjetio sam da je ta ladica bila pretrpana gusto naguranim karticama 
i činila se beskrajno duga. Zatvorio sam je posramljen, ne toliko 
zbog kvalitete emisija koje sam gledao, već zbog toliko uzalud potrošenog vremena. 
Kada sam došao do natpisa ''Požudne maštarije'', smrznuo sam se. 
Zavirio sam u nju jedva je odškrinuvši, bez želje da vidim koliko je duga 
i izvukao jednu od kartica. Zgrozio sam se vidjevši detaljnost kartice i smučilo mi se kad sam shvatio da su i takvi trenuci zapisani. 
Obuzeo me gotovo životinjski bijes. Svijest mi je obuzela samo jedna misao: 
Nitko ne smije vidjeti ove kartice! Nitko ne smije vidjeti ovu sobu! 
Moram je uništiti! U ludilu sam istrgnuo tu ladicu. 
Sada nije važna njezina veličina. Morao sam je isprazniti i spaliti kartice!
Ali kada sam htio istresti kartice, nijedna nije mogla ispasti van. 
Očajno, izvukao sam jednu karticu i pokušao je poderati, 
no shvatio sam da ne mogu, jer je bila tvrđa od čelika. 
Poražen i potpuno bespomoćan, vratio sam ladicu na njezino mjesto.
Čela naslonjenog na zid ispustio sam dug, samosažaljiv uzdah. 
I, tada sam ga ugledao. Naslov ''Ljudi za koje sam molio''. 
Ručka na toj ladici bila je sjajnija nego na ostalima, možda nikada upotrebljavana. Povukao sam je i mala ladica, duga jedva desetak centimetara ostala mi je u ruci, 
a u njoj tek nekoliko kartica. 
Tada sam zaplakao, jecajima tako dubokim da su me boljeli i cijeloga me potresali. Pao sam na koljena i plakao, od stida, golemog stida zbog svega ovoga. Police su se vrtjele oko mene, u mojim suznim očima. Nitko nikad, nikad, ne smije saznati o ovoj sobi! Moram je zaključati i sakriti ključ!

Ali kada sam obrisao suze, vidio sam Njega. 
Ali ne! Ne On! Ne ovdje! Bilo tko, samo ne Isus! 
Bespomoćno sam gledao kako otvara ladice i čita sadržaj. 
Nisam mogao podnijeti da vidim njegovu reakciju na sve ono što je ovdje pisalo. 
U pojedinim trenucima mogao sam vidjeti njegovo lice. 
Vidio sam tugu, dublju nego što je moja vlastita. 
Izgledalo je kao da ga nešto vodi baš do najgorih ladica – 
zašto je morao pročitati baš svaku?

Konačno, okrenuo se i pogledao me s drugog kraja sobe, 
sa dubokom tugom u očima. Spustio sam glavu, pokrio lice rukama 
i ponovno gorko zaplakao. Došao je do mene i zagrlio me. 
Mogao je reći toliko toga, ali nije rekao niti riječi. Samo je zaplakao sa mnom. 
Tada je otišao natrag prema zidu. 
Počevši od početka sobe, uzimao je jednu po jednu ladicu i na svakoj kartici ispisao svoje ime preko mojega. 
''Ne!'', povikao sam i pokušao istrgnuti karticu iz njegove ruke. 
Njegovo ime ne smije biti na ovim karticama! 
Ali bilo je tamo, ispisano crvenom, bogato crvenom, tako tamnom, tako živom...
Isusovo ime, krvlju Njegovom ispisano, pokrilo je moje. 
Nježno mi je uzeo karticu. Tužno se nasmješio i nastavio s poslom. 
Nikada neću shvatiti kako je to uspio tako brzo dovršiti, ali uskoro je zatvorio i posljednju ladicu s ispravljenim karticama i vratio se k meni. 
Prebacio mi je ruku preko ramena i rekao:''Svršeno je.'' 
Ustao sam i On me izveo iz sobe. Nije bilo ključa na tim vratima.
Trebalo je ispisati još kartica.
''Sve mogu u Kristu, koji me jača.'' – Fil.4,13

 
Silan Bog

utorak, 12. veljače 2013.

Korizma


Korizma

Čistom srijedom ili pepelnicom započinje korizma, doba kad se molitvom, postom i odricanjem pripremamo za blagdan Uskrsnuća Kristovog. To nam je prilika da se, suzdržavanjem od svega negativnog što se uvuklo u naš život, osobodimo tih navika i nakon ove korizme nastavimo dalje živjeti bez njih.
Korizma treba da bude i doba intenzivnije molitve, doba pomirenja s Bogom, s drugim ljudima, ali i sa samima sobom.
Korizma treba i da bude doba suočavanja sa svojim vlastitim napastima, iskušenjima... svim onim što nas odvlači od Boga, ne samo u tjelesnom, nego i u duhovnom smislu.
Korizma treba da bude i doba skidanja maski, poziv da se otvorimo i pokažemo sebe uistinu onakvi kakvi smo jer tek tada ćemo spoznati kolika je snaga ljubavi koju je Bog udahnuo u nas.
Korizma treba da bude i doba iskrenog pokajanja zbog svega čime smo uvrijedili Boga. Tada ćemo postati svjesni onoga što je grijeh i time postati jači da se u budućnosti borimo protiv svega što će nas ponovo mamiti da krenemo tim putem.
Korizma treba da bude početak, novo rađanje u Kristu.
Korizma treba da i nakon Uskrsa ostane ugrađena u naša srca i dušu.
U svemu tome uzdajmo se u Gospodina, njegova pomoć i Riječ ohrabrenja sigurno nam neće biti uskraćena.


subota, 26. siječnja 2013.

Ovisnost o mišljenju drugih

Ovisnost o mišljenju drugih


Otac, sin i magarac su putovali iz jedog sela u drugo. Dječak je hodao dok je otac jahao magarca. Otac je začuo jednog prolaznika kako govori: „Kakva sramota. Pogledajte ovog oca koji je natjerao sina da hoda.“ Ne želeći da bude kritikovan, otac i sin su zamjenili mjesta. Sin je jahao na magarcu a otac je hodao. Onda je začuo ženu kako komentariše: „Pogledajte ovog sina koji je natjerao oca da hoda.“ Otac i sin su obojica sjeli na magarca. Dok su išli putem, neko je rekao: „Pogledajte kako ovaj otac i sin iskorištavaju jadnu životinju.“Obojica su sišla i nastavili da hodaju pored magarca. Ljudi su rekli: „Pogledajte ove budale. Hodaju a mogu da jašu na magarcu.“ Kad su ušli u sledeće selo, dječak je hodao a otac je nosio magarca.

Bez obzira šta uradiš, ljudi će uvijek naći manu.

Zašto obično reagujemo tako emocionalno na kritike? Ja vjerujem da je to simptom jedne ozbiljne ovisnosti koja je u nama. Ova ovisnost nema nikakve veze sa drogama niti postoji bilo kakva grupa podrške za njeno liječenje. Ja je nazivam ovisnost odobravanja.

Mnogi ljudi žive u ropstvu mišljenja drugih ljudi. Ako se osjećaš povrijedjen onim što ljudi govore o tebi, ili mišljenjem o tebi, onda si vjerovatno ovisnik. Ako se stalno uporedjuješ sa drugim ljudima, ako živiš sa stalnim osjećanjem da nisi dovoljno važna ili posebna, ili ako si ljubomoran na tudjem uspjehu, vjerovatno si ovisnik. Ako pokušavaš da impresioniraš važne ljude, vjerovatno si ovisnik. Ako si zabrinut što neko ima pogrešno mišljenje o tebi i ako se po svaku cijenu trudiš da ga ispraviš, vjerovatno si ovisnik.

Kao i u svakoj ovisnosti, sve ćeš uraditi samo da dobiješ fix –pohvalu i odobravanje. I baš kao i svaki ovisnik, vidjećeš da fix ne traje dugo, i stalno ćeš se vraćati po više i više.

A suština stvari je ova: Kome pripadam? Bogu ili svijetu. Mnogo mojih dnevnih preokupacija mi govore da pripadam više svijetu nego Bogu. Najmanja kritika me oneraspoloži, nerazumjevanje i odbacivanje me učini depresivnim. Mala pohvala mi podigne duh i mali uspjeh me oduševljava. Često se osjećam kao čamac na okeanu, prepušten na milost ili nemilost valova - mišljenja drugih ljudi.

Sociolog Herbert Mead je pisao o nečemu što on naziva „generalizvani drugi“.To je mentalna slika koju nosimo u nama, grupe ljudi kroz čiji sud mi mjerimo naš uspjeh ili neuspjeh. Njihove pohvale ili kritike nas čine vrijednim ili manje vrijednim. Zamislite ovaj problem, kao grupu sudija koji sjede na klupi i ocjenjuju umjetničko klizanje. Nakon umjetničke izvedbe, sudije dižu svoje ocjene. Skoro sigurno na ovoj klupi su naši roditelji. Vjerovatno su i neki nastavnici i profesori tamo kao i značajni članovi tvoje peer grupe, da ne spominjemo šefa, kolege, komšije i druge članove tvoje profesije. Prilično je velika gužva na ovoj klupi.

Naravno mi nikad ne znamo sa potpunom sigurnošću šta druga osoba misli o meni. I to je u stvari i najveća ironija generalizovanog drugog što se tu ne radi šta drugi misli o meni već šta ja mislim da drugi misli o meni.

Neko je rekao „kad sam bio u dvadesetim živio sam da udovoljim drugima. Kad sam bio u tridesetim ujmorio sam se od življenja za mišljenje drugih. Kad sam došao u četrdesete shvatio sam da niko i ne misli o meni".

Ali iako niko ne misli o nama mi cijeli život živimo za mišljenje drugih ljudi. Mi postajemo ovisnici njihovog odobravanja. Postoji nekoliko oblika ovakvog ovisničkog ponašanja.

-Hvalisanje

Ogroman segment ljudskog ponašanja, iako dobro prerušen, je samo pokušaj hvalisanja. Mi želimo da impresioniramo ljude bez ali da oni ne znaju da mi to želimo. Vi svi poznajete ljude kod kojih je ova bolest toliko uzela maha da sve što oni pričaju ili rade je šou za ljude. Oni pričaju o svojim ostvarenjima, kvalitetima, bogatstvu, obrazovanju, inteligenciji. Ali je još žalosnije kad to rade religiozni ljudi. Kada oni pričaju o svojoj duhovnosti, svojim molitvama, svojim dobrim djelima. Kad živiš poniznim i skromnim životom ali iz potpuno pogrešnih motiva; da bi impresionirao ljude svojom duhovnošću. Kad čitaš bibliju da bi impresionirao ljude svojim znanjem. Kad radiš religiozne stvari da bi te ljudi vidjeli.

Ponekad je to jako suptilno. Na primjer, kad ja kažem „Ja ne gledam mnogo tv ali u utorak naveče sam gledao jednu emisiju....“ Zašto ja to radim? Koliko ja gledam televiziju nema nikakve veze sa onim što želim da kažem. Zašto onda ubacujem tu informaciju? To je nesvjestan pokušaj impresioniranja drugih. Ja to kažem zato što ako ne kažem neko može pomisliti da ja samo sjedim ispred ekrana sa kokicama u rukama i gledam španske serije. I naravno, to je nepodnošljivo da neko tako nešto pomisli o meni. I zato ja ubacim to malo objašnjenje da bi bio siguran da druga osoba ima ispravno mišljenje o meni ili još bolje rečeno da druga osoba misli o meni onako kako ja želim da se o meni misli.

Studenti često igraju ovakve igre. Najčešći komentar prije ispita je „skoro da nisam uopšte učio za ovaj ispit“. Zašto studenti to govore? Oni žele da budu sigurni da drugi znaju da njihova potencijalno loša ocjena nema nikave veze sa njihovom inteligencijom.

- Drugi oblik ovisničkog ponašanja je uporedjivanje. Mi živimo u veoma takmičarskom svijetu gdje se uzdižu samo pobjednici. I zato mi mjerimo naš uspjeh prema uspjehu drugih ljudi. Nisam pametan kao Ivan, ne pjevam kao Ana, nisam sposoban kao Marija. Ili bolji sam od njega, pametnija od nje. I u tom svijetu uporedjivanja i takmičenja postoje dvije opcije. Jedan je da se cijelog života boriš da dodješ na vrh, da budeš bolji od drugih a druga je da budeš skrhan i depresivan zato što nemaš talenta, zato što ne možeš biti dobar kao drugi.

- Treći oblik ovisničkog ponašanja je pretvaranje. Naša briga šta drugi misle o nama neizbježno dovodi do pretvaranja i skrivanja istine. Prošle sedmice sam išao u Travniki jedan prijatelj me zamolio da mu donesem novce od jednog čovjeka iz Travnika. Kontaktirao sam čovjeka i dogovorio se da ga sljedećeg dana kad se budem vraćao u Sarajevo, nazovem da bi mi on donio novce na autobusku stanicu. Sljedećeg dana sam potpuno zaboravio da ga nazovem i sjetio sam se kad sam već bio u autobusu na putu za Sarajevo. Kad sam uzeo telefon i pokušao da ga nazovem vidio sam da je telefon isključen od straneo peratera .Pomislio sam „to je dobar izgovor. Reći ću da su mi baš tog dana isključili telefon i da se nisam mogao čuti sa čovjekom u Travniku.“ Zašto bih ja to rekao. Zato što je to moja želja da impresioniram ljude, da ne dopustim da pomisle da sam neodgovoran i zaboravan. I zato moram da prikrijem istinu. Na sreću Bog me je osvjedočio da treba da kažem istinu. I kad je moj prijatelj došao rekao sam da sam potpuno zaboravio. Nisam želio uopšte da spominjem isključen telefon. I znate kako sam se na kraju osjećao. Osjećao sam se fantastično. Zato što je fantastičan osjećaj kad ne moraš da impresioniraš ljude. Kad možeš da budeš ono što jesi, kad skineš sve maske i nije te briga šta drugi misle.

Ali kako to postići? Kako pobijediti ovisnost odobravanja?

četvrtak, 3. siječnja 2013.

Instant - misa



Prigodom proslave imendana, vrijedna domaćica pripremila je svečani ručak. Kako to na svečanim objedima ide, i stol je bio svečano postavljen, a svako jelo domaćin je ponosno uz osmijeh najavio. Prvo je na stol stavila predjelo. Slijedila je bogata juha, kuhano meso i povrće uz tri vrste domaćih umaka. Na red je došlo i glavno jelo uz četiri vrste salate i dobro staro vino. Kruna svega bile su dvije torte i tri vrste odličnih kolača. Slavlje i druženje uz ugodni razgovor i pjesmu odužilo se do ranih večernjih sati, a da nitko od prisutnih nije ni primijetio ili pomislio otići. Još se dva tjedna nakon toga prepričavalo kako je svima bilo lijepo i koje su pjesme zapjevali, a domaćica je unatoč trudu od nekoliko dana (kao i umoru od nekoliko dana) bila sretna do idućeg svečanog slavlja.

Dobili ste čast preuzeti ulogu crkvenog glazbenika ili voditelja liturgijskog pjevanja na župi. Postali ste zapravo domaćin ili domaćica za pripremu liturgijskog pjevanja prigodom proslave uskrsnuća Gospodinova (inače, slavimo svake nedjelje). Koje li časti!

Kao što domaćica pregledava namirnice, i Vi ste prvo pregledali ili popisali repertoar kojim raspolažete za pripremu svečanog slavlja. Kako je slavlje cijele liturgijske godine, svaku nedjelju, rasporedili ste sve što imate da ne bi kada uzmanjkalo, a ako nemate dovoljno, pokušat ćete dodati još koju pjesmu ili antifonu, ili ponuđeno domišljato uresiti, začiniti, na novi način oblikovati (naizmjenično pjevanje, instrumentali, više strofa). Napravit ćete plan liturgijske godine prema nedjeljama te samo skicirati (nikako ne uokviriti) mogućnosti koje možete staviti.

Za crkvene glazbenike vrijedi pravilo da određena slavlja počinju pripremati mnogo prije nego ostali (čitači, cvjećari, propovjednici…). Svi psalmi, popijevke, višeglasne skladbe koje će se pjevati za Veliki Tjedan počinju se uvježbavati u siječnju. Slijede nove uskrsne pjesme (nemojte pretjerivati - najviše dvije na godinu!), nove psalamske antifone za vrijeme kroz godinu, nove pučke popijevke koje s pukom uvježbavate u svibnju (kako bi ih u srpnju, kada Vi odete na more, bili spremni i samostalno zapjevati). Uživate i Vi i puk.

Možete li zamisliti spomenutu proslavu imendana bez radosnog druženja i pjesme? Sav trud domaćice bio bi kao iskušavanje novih proizvoda na traci. Jelo bi slijedilo jedno za drugim, bez predaha ili mjesta za koji trenutak tišine ili opažanja. Ljudima bi druženje postalo neugodno, samo bi pogledavali na sat i nakon zadnjeg jela pobjegli kući.

Nikada se ne bi smjelo dogoditi da euharistijsko slavlje zbog ograničavanja vremena počne imalo sličiti na instant slavlje gdje sve funkcionira. Sve ide jedno za drugim: zbor savršeno pjeva, čitači odlično čitaju, svećenik ima dobru propovijed, a ostali vjernici  isključeni iz savršenog funkcioniranja gledaju na sat i čekaju kada će otići kući.

Crkveni glazbenik kao domaćin za pjevanje i glazbeno sudjelovanje cijele zajednice vjernika mora dobro paziti pri odabiru glazbenih sadržaja tijekom cijele liturgijske godine. Za pričest nisu potrebne tri pjesme. Dovoljna je jedna uz lijepe međuigre između strofa. Ostavite ponekad i koji trenutak tišine. Tišina često lijepo zvuči…

Svaki vjernik koji zapjeva bit će Vam na veliku radost jer ćete uz raspjevanu zajednicu vjernika i Vi htjeti ostati na slavlju od podneva do ranih večernjih sati.

utorak, 1. siječnja 2013.

BOŽIĆ JE MIR I LJUBAV U SRCU




 Isus u liku malog djeteta želi svakom čovjeku na zemlji donijeti za Božić dar radosti i mira. I zaista, mnogi ljudi primjećuju kako je radost posebno prisutna u ljudskim srcima u božićno vrijeme. Ali dijete Isus želi da radost imamo uvijek i da "radost naša bude potpuna". Zato želi doći k ljudima kao malo dijete, jer malo dijete donosi u kuću radost. 
Dapače, dijete Isus želi se roditi u svakom srcu koje ga prihvaća. On stoji pred vratima,  kuca i ulazi ako mu tko otvori vrata. (usp. Otk 3, 20) Isus kuca na vrata našeg srca, ali iako je prošlo 2000. godina od njegova utjelovljenja mnogi ljudi, koji su čuli za Isusa, još uvijek ne čuju njegovo kucanje, jer ga  ne žele čuti. Zato je svijet pun mržnje, sebičnosti i zla. Jer u mnogim srcima nema mjesta za Boga. Umjesto Boga Spasitelja u mnogim srcima vlada lažni bog. To je bogatstvo, slava, standard, ali ti bogovi, jer su lažni, ne ostavljaju u srcu pravu radost i Isusov mir. Često ljudi što su bogatiji to su manje istinski zadovoljni i radosni. Ali Isus, koji nam za Božić dolazi u liku malog djeteta, želi se zauvijek nastaniti u našim srcima. 
Nastaniti se, te rasti i jačati. Toliko želi u nama narasti da mi postanemo posve mali. Mali poput djece koja ne mogu nikako biti sama, već mora netko o njima brinuti. Isus, jer je jedini Spasitelj, želi da mu se posve prepustimo da bi On o nama mogao potpuno brinuti. Isus u nama želi nas voditi zauvijek. Voditi u Život i otkriti nam Istinu.
 Dijete Isus nam na poseban način objavljuje Božju samilost. "Iz samilosti prema ljudskoj bijedi On se rodio od Djevice." Objavivši se u malom djetetu dokazuje da je Bog doista sama nježnost i milosrđe, kako kaže prorok Joel, jer je tako ljubio svijet da je dao svog Sina Jedinorođenca, da bi svatko tko u njega vjeruje, imao život vječni. (usp. Iv 3, 16) Božje milosrđe smrtnik ne može ni shvatiti, jer je ono neograničeno, zato što je Bog neograničen. 
Ali, neograničena je i Božja pravednost. I jer često premalo zahvaljujemo Bogu i premalo razmišljamo o njegovoj ljubavi - iskoristimo za to nadolazeće božićno vrijeme. (Veritas)
Za Božić i u sve dane godine koja nam dolazi želim vam svima istinski mir i ljubav u srcu, dobro zdravlje i dobre ljude oko vas!
SRETNO!












subota, 1. prosinca 2012.

DOŠAŠĆE

DOŠAŠĆE

Crkvena godina: došašće


Prošlu nedjelju smo s svekovinom Krista Kralja dovršili još jednu crkvenu godinu. Sada započinjemo s novom, te smo u vremenu došašća.Došašće ima četiri nedjelje, a posljednja nedjelja je uvijek ona koja prethodi Božiću. To je vrijeme kada svako srce dršće nekim djetinjim veseljem u očekivanju skorih božićnih radosti. To je vrijeme kada se na naše duše spušta mir, kada ljudi sve jasnije osjećaju blizinu Božanstva koje je dolazi na ovaj svijet da bi sebi privuklo svako srce. Sve u Došašću kao da šapuće o Njegovu dolasku. I polumrak onih dragih zornica, i adventske pjesme i ono treperavo blistanje svijeća u polutamnim oltarima. U sve tom kao da iskri duboka čežnja dugih vjekova prije Krista za onim Obećanim, koji je imao doći, kao da govori blažena slutnja da dan Njegova pohoda nije daleko.
Mi kršćani tada se sjećamo daje on već tu i da smo mi sretni baštinici drevnih obećanja. I mir i sreća sjeda tada na naše duše - sreća djece Božje. U Došašću Crkva ima pred očima dvostruki dolazak Spasiteljev - onaj dolazak njegov koji se zbio u vremenu i dolazak na koncu vremena, kada će doći kao sudac živih i mrtvih. U Došašću nam je dano da iskusimo svu čežnju starozavjetnih vjernika za Spasiteljem, za obećanim Mesijom, ali nam je također dano da iskusimo ljepotu blagoslova koji je na nas došao po Spasitelju. Kroz cijelo Došašće provlači se tiha radost nadanja. No Došašće je i pokorničko vrijeme jer nam se pred oči stavlja i onaj drugi dolazak koji moramo dočekati budni i spremni jer Krist dolazi kao sudac koji svakome sudi po njegovim djelima. Stoga je vrijeme iščekivanja ujedno i vrijeme koje nam je darovano da okajemo svoje grijehe i da činimo djela pokore, kako ne bi strepili od toga drugog dolaska, već ga iščekivali u miru i radosti. Tako su ta dva dolaska isprepletena, a Crkva nam pred oči stavlja Betlehemsko djetešce kako bi u nama posvjestila da nam je to dijete došlo da nas spasi od propasti i suda. Došašće je osobito vrijeme koje nam je Crkva odredila da bi svoju pažnju mogli usmjeriti na darove koje nam donosi Božansko dijete, da bi pobudili žarku želju i čežnju za njima, te da bi sve svoje snage slili u molitve i nastojanja da te darove u punini i primimo.

četvrtak, 1. studenoga 2012.

Na grobu prijatelja ..



Na grobu prijatelja ...

**********************Image and video hosting by TinyPic



Image and video hosting by TinyPic


Evo sam dospio na vrh brda i duša mi lebdi u prostoru slobode i izbavljenja. Daleko, daleko sam otišao , braćo. Iz vida su mi izmakle ruševine tamo iza magle, doline je potopilo more pokoja, putovi i klanci izbrisani su rukom zaborava, a lugovi šume i perivoji iščezli su iz siluete bijele kao proljećni oblaci, žute kao sunčeve zrake, crvene kao lenta večeri. Umukle su pjesme morskih talasa, nestao je žubor potoka u poljima, utihli su ljudski glasovi i više ne čujem ništa osim himne. Vječnosti praćene melodijama duha.
/Halil Džubran, Odlazak/



...............................................Nearer, My God, to Thee,
...............................................a familiar Christian hymn written
...............................................by Sarah F. Adams, 1841.
...............................................Sung in the video
...............................................by the Sharon Singers
...............................................of the Sharon Mennonite
...............................................Bible Institute.



...............................................






Image and video hosting by TinyPic









Image and video hosting by TinyPic


Dođoh na grob tvoj. Ploča
S tvojim potpisom. I sunce
A uokolo samo grobovi.
Grobovi s imenima, tuđi.

Pomislih: Gdje li su jablani,
Oni iz tvojih pjesama,
Da pratnja ti budu i ovdje
U pustoj vječnosti tvojoj?
No, sjetih se da je dosta
Srcu čovječjem malo ljubavi,
Kitica, svijeća, riječ prijatelja.

A koliko njih, koliko ljudi,
U ovo grabežljivo, krvoločno doba,
Nemaju ništa, ni svoga groba.

Vratih se spuštene glave, uprte u zemlju.


/Dragutin Tadijanović/


......Image and video hosting by TinyPic


Nemoguće bi bilo podnijeti život sa svim varkama, nesporazumima i zabludama, da čovjeku nije dana misao o Bogu duše naše, koji je utočište, istinito, pravedno i čisto.
Slava ti, Bože, za muku dana i mir noći, za kratki život i veliku zagonetku smrti, neka su blagoslovljene odluke tvoje po kojima dolazimo na svijet i odlazimo s njega. Ogromni su i neshvatljivi planovi tvoji. Ali teško je biti čovjek, Gospode.
Sad uviđem: gubiti je strašno samo tako dugo dok se ne izgubi sve, jer gubiti malo donosi žalost i suze; i dok god možemo na preostalom mjeriti veličinu izgubljenog, teško nam je, ali kad jednom izgubimo sve, onda osjetimo lakoću za koju nema imena, jer to je lakoća prevelikog bola. - Lagan sam, lagan da poletim!
Sve izgubljeno je u mojoj svijesti, samo bez težine i gorkosti zemaljskih stvari; ja imam opet sve što izgubih, preobraženo i uljepšano - u sjećanju. I još: ja imam veliku slobodu onog koji ništa nema i mir onog koji je prežalio i konačno se rastao

/Ivo Andrić/


..................................

subota, 20. listopada 2012.

Djeca se ponovno odazivaju pozivu - sličice iz Međugorja

                   
        Piše: Marijela Vučić



           Mračno nebo iznad Kiseljaka pusti nekoliko suza u zoru, 14. listopada, pokazujući na taj način svoju slabost i žaljenje što mora ostati upravo iznad ovog srednjobosanskog gradića na tri rijeke, umjesto poći s osam desetaka i jače duša, koje ponovno krenuše u pohod na Međugorje. Da se razumijemo, ovdje se na radi ni o kakvom ratnom niti osvajačkom pohodu, pa svi oni koji gledaju Sulju (čitaj: Sulejmana Veličanstvenog), mogu odahnuti, jer na ovom putu nema ni sultana, ni sultanija, begova, aga, kalfi, paša i kojekavih ti tamo, nadobudnih likova. Ovdje su ponovno glavni akteri ljudi iz Zbora Sv. Ilije proroka, i to i oni iz Kiseljaka, i oni sa Brnjaka, te njihovi prijatelji i simpatizeri, kojih je ovaj put bilo, da se pohvalimo, najviše dosad - dva, dupke puna autobusa. Naše jedino oružje bilo je otvoreno srce, a jedini strateški cilj, zadobijanje milosti i ljubavi naše Majke.

Cijeli put iz Bosne prema Hercegovini, nalikovao je na mističnu svadbu na kojoj se veselilo i pjevalo. Društvo iz autobusa je utjelovilo ulogu veselog mladoženje koji je objeručke grlio svoju nevjestu, a nevjesta pak bijaše priroda, obučena u najfinije halje tkane maglom koje su, kako smo se približavali odredištu, poprimale obrise svjetlucavih zraka hercegovačkog sunca. Budući da sam ja bila u autobusu u kojemu je, sad već tradicionalno "pjevala" Tomina gitara, ne trebam ni spominjati kako nam je lijepo bilo.

U Međugorje stigosmo upravo na Sv. Misu i na Ispovijed, a nakon svetih obreda, imali smo vremena prošetati Međugorjem, svatko ponaosob u potrazi svog komadića mira i međugorskog duha, u obliku nekog od bezbroj sakralnih suvenira. Budući da je jutro već poodmaklo, nutarnji orkestar naših želudaca svirao je sve snažnije, tako da smo se s pripremljenim ićem i pićem, uprtili u vrt Sv. Franje, gdje je planiran podnevni objed, a nakon njega i odmor. Sljedeća točka našeg dnevnog rasporeda bilo je Podbrdo. Pretpostavljam da je svatko tko je ikada išao u Međugorje, išao upravo i na Podbrdo, ali nekako, svaki put su to manje grupice ljudi, i išlo se onako, "sam od sebe - sam sa sobom", tako sam barem ja, uvijek s nekim divljenjem, a možda čak i dozom ljubomore, kriomice promatrala one silne grupe ljudi, predvođene svećenikom ili nekom drugom crkvenom osobom, koje marširaju prema mjestu ukazanja, izgovarajući na engleskom "Our Father, who are in heaven....", na talijanskom "Ave Maria, Piena di grazia...", Slava Ocu na tko zna kojem svjetskom jeziku! E pa ovaj put, i moja ljudskost i ljudski ego, bili su zadovoljeni! Na Podbrdo nas je vodio svećenik i s nama je išla naša najdraža sestra Ana, i svi smo, gromoglasno molili i pjevali "Zdravo Marijo, milosti puna...!" Čak smo imali i mikrofon da se bolje čujemo! Ovaj put sam ja dio one gomile u koju sam ljubomorno gledala ranije! Ja poprilično sretna! No, kako smo se približavali cilju, moja ljudskost i taj njen neki ego, postajali su manji od makova zrna! Došavši do kipa Blažene Djevice Marije, ja bih se najradije bila sakrila pod neki kamen k'o kakav miš, od sramote što mi je pobogu sve prolazilo glavom dok sam se penjala! Nije da mi je centralna misao i vodilja bila sreća što sam u onoj velikoj gomili, ali ipak, sram me bilo što mi je to uopće sjevnulo kroz glavu! Onda sam se rado odmaknula od svih, podigla pogled prema Njoj, i ne iz dubine srca, nego iz peta, krajnje točke vlastitog tijela, zamolila za oprost što često ono ljudsko u meni, nadjača ono duhovno! Sunce je upeklo kao da je cik ljeta, a je se preznojavah što od vrućine, što od želje da cijeli život počnem iz početka, pa da samo ispravnim koracima gazim prema ljepoti ovozemaljskog života! 
Budući da dolje u gradu nisam kupila nikakav suvenir, a svakako i imam popriličnu "artiljeriju" doma, sagnuh se i potražih neki zgodan kamenčić koji će me uvijek podsjećati da, iako kamen, i on je bio drag Majci, pa se upravo nađe u njenoj blizini, baš poput mene, i svih hodočasnika danas. Istinita je ona priča jednog svećenika koji jednom reče da, koliko god staklo prali, kad ga okrenemo prema suncu, njegova prljavština se ipak vidi. I ljudi su poput stakla; tek kad su bliže Bogu, njihova je nečistoća očiglednija. Stoga, nikada ne treba odustajati od nastojanja da budemo bolji ljudi. A ovakvo razmišljanje savršena je uvertira za našu sljedeću destinaciju - zajednicu Milosrdnog Oca.

No ipak, prije nego uopće napišem koju rečenicu o vrhuncu ovog hodočasničkog proputovanja kroz Međugorje, želim izdvojiti dvije-tri crtice o osobama koje su zapravo i zaslužne za sve lijepo što doživljavamo, evo već nekoliko godina zaredom, što u Kiseljaku, što na hodočašćima.

S. Ana Marić - dobra duša naše zajednice, tiha poput tramontane, snažna poput bure, i to one orkanske. Mislim da ne postoje vrata na svijetu na koja bi ona pokucala, a da joj ostanu zatvorena! Kad ju vidite, a vjerujte mi, ne možete da ne vidite tu bivšu košarkašicu od dva metra, pomislili biste da je prosječna časna sestra, osim što je viša od svake prosječne   Šalu na stranu! Ono što želim reći zapravo se odnosi ne na njenu fizičku veličinu, nego na njenu duhovnu stasitost! Zaista, žena je to koja se često kroz šalu pozdravi sa "Jakšam!", a iza koje stoji značajan opus dobrih dijela i riječi, i koja (kako moja sestra kaže) duhom podsjeća na Gospu. Dobra je ta naša sestra Ana, velim vam ja. Na ovom putovanju, ona je bila naš duhovni vodič i organizator.

Josip Slišković - Jole.... Eh, Jole, Jole Zborovođa našeg amaterskog zbora. Čujte, taj naš Jole je neka posebna biljka. Ne znam u kojem vrtu niknu takve biljke, al kad niknu, ne mogu ostati nezapažene! Ova naša, naš Jole, najposebnija je od svih iz takvog vrta! Čas nas ne voli (mo'š mislit') što ga ne slušamo, čas nas voli što dobro pjevamo; čas nas napušta što smo neozbiljni, čas nam nudi bezbroj opcija samo da ostanemo skupa! Ima nešto u njemu što ga čini unikatnim. Osoba je to od krvi i mesa, al kad kažem da je poseban, onda zaista mislim da u njemu čuči "ono nešto" što ga katkad stavlja u sferu, rekla bih znanstvenofantastičnog, ili još bolje nadnaravnog. Bit će da je to ona njegova dobrota koju često zaodjeva plaštom policijske strogoće. Volimo mi tog našeg Josipa, ma džaba njemu sve!


Sad kad sam izdvojila te namilije nam osobe, vrijeme je da zaokružim našu malu posvećenu međugorsku turneju. 

Kako obično biva, šećer dolazi na kraju. Tako je i ovaj put, naš zavjetni dio hodočašća završio na najljepši način. Spomenuh već ranije da smo posjetili zajednicu Milosrdnog Oca u Međugorju. To je zapravo zajednica koju je 1999. godine osnovao fra Slavko Barbarić s ciljem pružanja pomoći ovisnicima o drogama, alkoholu i kocki. Zajednica se nalazi u blizini Vrta Sv. Franje, a odmah pored je smješteno i Majčino selo. Sam naš dolazak ne bi bio moguć bez zalaganja sestre Ane, jer je nedjelja dan kada svi odmaraju, tako da su i ovo jedna od vrata na koja je naša Ana pokucala, i ona su joj se otvorila.
Zamislite osamdesetak ljudi kako "upada" u dvorište grupice momaka koji čuvaju svoj spokoj od vanjskog svijeta. Umalo pravi stampedo u taj mirni dan na te mirne, povučene ljude. Gostoprimstva, ipak, nije nedostajalo. Srdačno smo primljeni i uvedeni u kapelicu, u koju su, odmah za nama ušla dva markantna momka. Naš tim je sjeo u klupe, kao porota na američkom sudu, a ostatak "suparničkog" tima, ostao je negdje vani, ne imavši priliku predstaviti nam se. Dakle, naš tim su bili "normalni ljudi", a drugi tim bili su "normalni ljudi s nenormalnim životom". Sjeli smo mi njih saslušati, mnogi od nas misleći kako se to nama nikada ne bi moglo dogoditi. Saslušanje je započelo. Tu i tamo, u početku je još zaškripala koja stolica, a onda, tišina. Istupio je prvi momak, Mario iz Mostara. On je bivši ovisnik o kocki, i on nam je ukratko ispričao povijest zajednice, napomenuvši da osim ove u Međugorju, djeluju još dvije. Jedna u našem Kiseljaku, na Lugu, a druga u nekom slovenskom gradiću. Dok je Mario, poprilično veselo, "najnormalnije" pričao o zajednici, krajičkom oka sam pogledala prema ovom drugom momku koji je sjedio u kutku kapelice, a čiji je pogled u prazno mnoge od nas ostavljao bez daha. U tom pogledu kao da je ispisan cijeli njegov život. U trenutcima su se u njegovim očima smjenjivali osjećaji razočarenja i ogorčenosti, s osjećajima neke blage nježnosti i samilosti. Najzad i on stade pred nas. Ime mu je Slobodan, dolazi iz Budve u Crnoj Gori. Da ga sretnete na ulici, na vas bi ostavio poprilično dobar dojam, jer izgleda onako muški, vrijedan, stabilan, kako bi rekli, prava čvrsta ruka. No, dokaz je to da svako lice ima i naličje. Naime, Slobodan je govorio o svom životu, od ranog djetinjstva, pa do današnjih dana. Osoba je to koja je imala lagodan život na dohvat ruku, ali nikad takav život u vlastitim rukama. Uvijek je nekako birao biti buntovnikom svoga vremena, pa u inat prilici za dobar život, izabrao je sasvim suprotan način provođenja mladenačkih dana. Kad je konačno potratio velik dio svog života birajući biti loš dečko, kad se najzad umorio od takva iscrpljujućeg života, naišao je na ovu zajednicu, koja mu je pružila utočište i priliku za novu ulogu u filmu o vlastitom životu. I da, vratio se Slobodan "iz mrtvih" i postao kakav nikada nije bio, postao je dobar dečko. Međutim, kako sam kaže, prevelika želja da uistinu počne koračati onim ispravnim koracima, da ima normalan sretan, obiteljski život, bacila ga je pod noge okrutnoj stvarnosti, i baš kad je pomislio da mu je svanulo jutro dobrog života, Slobodan je opet pao na dno sa kojega se na početku jedva i digao. I sad opet, sve ispočetka. 

Nakon ovako potresne priče, nitko nije imao kamen za baciti ga. Američka sudnica se odjednom pretvorila u mjesto suosjećanja i potpune podrške. U momentu sam se i sama osjećala ovsinikom. Ako ne o drogi, alkoholu i kocki, onda ovisnikom o lagodnom životu. Svi smo mi ovisnici o nečemu. Svi mi imamo vlastitu ispovijest. Ti si ovisnik o brzoj vožnji, on je ovisnik o materijalnom užitku, a ja.. ja sam samo ovisnik o trenutku u vremenu..

Poanta ove cijele priče je ta, da je svatko od nas ona gore spomenuta mrlja na staklu. Ali za svaku mrlju postoji sredstvo čišćenja. Ako želimo biti kristalno čisti, nije dovoljno jednom očistiti prljavštinu, jer se ona uvijek vraća. Imamo šansu biti očišćeni, imamo šansu biti prosvijetljeni, produhovljeni. Blagoslovljeni smo i trebamo takav blagoslov i opravdati. Darovano nam je Međugorje, darovana nam je zajednica Milosrdnog Oca kao živi primjer ljudskog grijeha i Božjeg oprosta.

Još mislima u zajednici, po povratku za Kiseljak, svratili smo u malo rustikalno etno selo u Međugorju. Tu smo se ponovno okrijepili, i svatko sa svojim mislima, put prema kući. Zadnju riječ i na ovom hodočašću s pravom je imala Tomina gitara. Amen! Aleluja


















    petak, 12. listopada 2012.

    KRUNICA BDM

    KRUNICA BDM



    RADOSNA OTAJSTVA
    (ponedjeljkom i subotom)
    (Lk 1, 26-38; Ef 1:10; Iz 7,14; Iz 9,6)
    U prvom radosnom otajstvu
    razmišljat ćemo kako je anđeo
    Gabrijel navijestio Blaženoj Djevici Mariji
    da će začeti i roditi Sina Božjega po Duhu Svetomu.

    (Lk 1,44; Lk 1,39-56)
    U drugom radosnom otajstvu
    razmišljat ćemo kako je blažena Djevica Marija pohodila svoju rodicu, svetu Elizabetu,
    i ostala s njom tri mjeseca.

    (Lk 2,10; Lk 2,1-20)
    U trećem radosnom otajstvu
    razmišljat ćemo kako je Blažena Djevica Marija
    rodila Gospodina našega Isusa Krista u špilji u Betlehemu i postavila ga u jasle.

    (Lk 2,34-35; Lk 2,21-38)
    U četvrtom radosnom otajstvu
    razmišljat ćemo kako je Blažena Djevica Marija
    četrdeseti dan poslije porođenja prikazala Ocu
    nebeskom svoga Sina, u Hramu
    i kako ga je starac Šimun primio na ruke.

    (Lk 2,50; Lk 2,41-52)
    U petom radosnom otajstvu
    razmišljat ćemo kako je Blažena Djevica Marija
    našla svoga Sina treći dan u Hramu gdje se razgovara s naučiteljima, a bilo mu je tada dvanaest godina.

    ŽALOSNA OTAJSTVA
    (utorkom i petkom)
    (Lk 22,42; Mt 26,36-46Mk 14,32-42; Lk 22,40-46)
    U prvom žalosnom otajstvu
    razmišljat ćemo kako se Gospodin naš Isus Krist
    molio svom nebeskom Ocu i znojio krvavim znojem u Maslinskom vrtu.

    (Mt 27,11-26; Mk 15,2-15; Lk 23,2-5)
    U drugom žalosnom otajstvu
    razmišljat ćemo kako je Gospodin naš Isus Krist bio privezan za kameni stup i nemilo bičevan u dvoru Pilatovu.

    (Mt 27,27-31; Mk 15,16-20; Iv 19,2-3)
    U trećem žalosnom otajstvu
    razmišljat ćemo kako je Gospodin naš Isus Krist bio okrunjen trnovom krunom.

    (Lk 23,26-32)
    U četvrtom žalosnom otajstvu
    razmišljat ćemo kako je Gospodin naš Isus Krist bio osuđen na smrt, pa je put gore Kalvarije na svojim ramenima nosio preteški križ.

    (Fil 2,8; Lk 23,33-49)
    U petom žalosnom otajstvu
    razmišljat ćemo kako je Gospodin naš Isus Krist bio raspet na tvrdom drvu križa između dva razbojnika i gledala ga njegova žalosna Majka Marija.

    SLAVNA OTAJSTVA
    (srijedom inedjeljom)
    (1 Kor 15,14; Iv 20; Lk 24; Mt 28, Mk 16)
    U prvom slavnom otajstvu
    razmišljat ćemo kako je Gospodin naš Isus Krist treći dna po svojoj muci i smrti slavno uskrsnuo od mrtvih da više nikada ne umre.

    (Dj 1,1-11)
    U drugom slavnom otajstvu
    razmišljat ćemo kako je Gospodin naš Isus Krist četrdeseti dan poslije svoga uskrsnuća uzašao na nebo i sjedi s desne Ocu.

    (Dj 2)
    U trećem slavnom otajstvu
    razmišljat ćemo kako je Gospodin naš Isus Krist poslao nad apostole Duha Svetoga u prilici ognjenih jezika.

    (Jr 31,22b)
    U četvrtom slavnom otajstvu
    razmišljat ćemo kako je Blažena Djevica Marija preminula s ovoga svijeta, te kako je dušom i tijelom bila uznesena na nebo.

    (Otk 12,1)
    U petom slavnom otajstvu
    razmišljat ćemo kako je Blaženu Djevicu Mariju okrunilo Presveto Trojstvo za kraljicu neba i zemlje i razmišljat ćemo o rajskom uživanju svih svetih.

    OTAJSTVA SVJETLA
    (četvrtkom)
    (Mt 3,17; Mk 1,9-11; Lk 3,21-22; 2 Kor 5,21)
    U prvom otajstvu svjetla
    razmišljat ćemo kako je na Gospodina našega Isusa Krista na krštenju u Jordanu siao Duh Sveti, a Otac ga proglasio svojim ljubljenim Sinom.

    (Iv 2,1-12)
    U drugom otajstvu svjetla
    razmišljat ćemo kako je naš Gospodin Isus Krist u Kani Galilejskoj Marijinim posredovanjem pretvorio vodu u vino i pobudio vjeru učenika.

    (Mk 1,15; Mk 2,3-13; Lk 7,47-48; Iv 20,22-23)
    U trećem otajstvu svjetla
    razmišljat ćemo kako je Gospodin naš Isus Krist navijestio Kraljevstvo Božje i pozvao na obraćenje za oproštenje grijeha.

    (Lk 9,35; Mt 17,1-9; Mk 9,2-10)
    U četvrtom otajstvu svjetla
    razmišljat ćemo kako se Gospodin naš Isus Krist pred učenicima na gori preobrazio, a Otac ih pozvao da ga slušaju.

    (Iv 13,1)
    U petom otajstvu svjetla
    razmišljat ćemo kako je Gospodin naš Isus Krist na Posljednjoj večeri ustanovio Euharistiju.
    LITANIJE NA ČAST BDM
    Gospodine, smiluj se!
    Kriste, smiluj se!
    Gospodine, smiluj se!
    Kriste, čuj nas!
    Kriste, usliši nas!
    Oče nebeski, Bože, smiluj nam se!
    Sine, otkupitelja svijeta, Bože, smiluj nam se!
    Duše Sveti, Bože, smiluj nam se!
    Sveto Trojstvo jedan, Bože, smiluj nam se!
    Sveta Marijo, moli za nas!
    Sveta Bogorodice, moli za nas!
    Sveta Djevo djevica, moli za nas!
    Majko Kristova, moli za nas!
    Majko Crkve, moli za nas!
    Majko, Božje milosti, moli za nas!
    Majko prebistra, moli za nas!
    Majko prečista, moli za nas!
    Majko neoskvrnjena, moli za nas!
    Majko nepovrijeđena, moli za nas!
    Majko ljubezna, moli za nas!
    Majko divna, moli za nas!
    Majko dobroga savjeta, moli za nas!
    Majko Stvoriteljeva, moli za nas!
    Majko Spasiteljeva moli za nas!
    Djevice premudra, moli za nas!
    Djevice časna, moli za nas!
    Djevice hvale dostojna, moli za nas!
    Djevice moguća, moli za nas!
    Djevice milostiva, moli za nas!
    Djevice vjerna, moli za nas!
    Ogledalo pravde, moli za nas!
    Prijestolje mudrost, moli za nas!
    Uzroče naše radosti, moli za nas!
    Posudo duhovna, moli za nas!
    Posudo poštovana, moli za nas!
    Posudo uzorna pobožnosti, moli za nas!
    Ružo otajstvena, moli za nas!
    Tornju Davidov, moli za nas!
    Tornju bjelokosni, moli za nas!
    Kućo zlatna, moli za nas!
    Škrinjo zavjetna, moli za nas!
    Vrata nebeska, moli za nas!
    Zvijezdo jutarnja, moli za nas!
    Zdravlje bolesnih, moli za nas!
    Utočište grešnika, moli za nas!
    Utjeho žalosnih, moli za nas!
    Pomoćnice kršćana, moli za nas!
    Kraljice anđela, moli za nas!
    Kraljice patrijarha, moli za nas!
    Kraljice proroka, moli za nas!
    Kraljice apostola, moli za nas!
    Kraljice mučenika, moli za nas!
    Kraljice ispovjednika, moli za nas!
    Kraljice djevica, moli za nas!
    Kraljice svih svetih, moli za nas!
    Kraljice bez grijeha istočnog začeta, moli za nas!
    Kraljice na nebo uznesena, moli za nas!
    Kraljice svete krunice, moli za nas!
    Kraljice mira, moli za nas!