Piše: Marijela Vučić
Mračno nebo iznad Kiseljaka pusti nekoliko suza u zoru, 14. listopada,
pokazujući na taj način svoju slabost i žaljenje što mora ostati upravo iznad
ovog srednjobosanskog gradića na tri rijeke, umjesto poći s osam desetaka i
jače duša, koje ponovno krenuše u pohod na Međugorje. Da se razumijemo, ovdje
se na radi ni o kakvom ratnom niti osvajačkom pohodu, pa svi oni koji gledaju
Sulju (čitaj: Sulejmana Veličanstvenog), mogu odahnuti, jer na ovom putu nema
ni sultana, ni sultanija, begova, aga, kalfi, paša i kojekavih ti tamo,
nadobudnih likova. Ovdje su ponovno glavni akteri ljudi iz Zbora Sv. Ilije
proroka, i to i oni iz Kiseljaka, i oni sa Brnjaka, te njihovi prijatelji i
simpatizeri, kojih je ovaj put bilo, da se pohvalimo, najviše dosad - dva,
dupke puna autobusa. Naše jedino oružje bilo je otvoreno srce, a jedini
strateški cilj, zadobijanje milosti i ljubavi naše Majke.Cijeli put iz Bosne prema Hercegovini, nalikovao je na mističnu svadbu na kojoj se veselilo i pjevalo. Društvo iz autobusa je utjelovilo ulogu veselog mladoženje koji je objeručke grlio svoju nevjestu, a nevjesta pak bijaše priroda, obučena u najfinije halje tkane maglom koje su, kako smo se približavali odredištu, poprimale obrise svjetlucavih zraka hercegovačkog sunca. Budući da sam ja bila u autobusu u kojemu je, sad već tradicionalno "pjevala" Tomina gitara, ne trebam ni spominjati kako nam je lijepo bilo.
U Međugorje stigosmo upravo na Sv. Misu i na Ispovijed, a nakon svetih obreda, imali smo vremena prošetati Međugorjem, svatko ponaosob u potrazi svog komadića mira i međugorskog duha, u obliku nekog od bezbroj sakralnih suvenira. Budući da je jutro već poodmaklo, nutarnji orkestar naših želudaca svirao je sve snažnije, tako da smo se s pripremljenim ićem i pićem, uprtili u vrt Sv. Franje, gdje je planiran podnevni objed, a nakon njega i odmor. Sljedeća točka našeg dnevnog rasporeda bilo je Podbrdo. Pretpostavljam da je svatko tko je ikada išao u Međugorje, išao upravo i na Podbrdo, ali nekako, svaki put su to manje grupice ljudi, i išlo se onako, "sam od sebe - sam sa sobom", tako sam barem ja, uvijek s nekim divljenjem, a možda čak i dozom ljubomore, kriomice promatrala one silne grupe ljudi, predvođene svećenikom ili nekom drugom crkvenom osobom, koje marširaju prema mjestu ukazanja, izgovarajući na engleskom "Our Father, who are in heaven....", na talijanskom "Ave Maria, Piena di grazia...", Slava Ocu na tko zna kojem svjetskom jeziku! E pa ovaj put, i moja ljudskost i ljudski ego, bili su zadovoljeni! Na Podbrdo nas je vodio svećenik i s nama je išla naša najdraža sestra Ana, i svi smo, gromoglasno molili i pjevali "Zdravo Marijo, milosti puna...!" Čak smo imali i mikrofon da se bolje čujemo! Ovaj put sam ja dio one gomile u koju sam ljubomorno gledala ranije! Ja poprilično sretna! No, kako smo se približavali cilju, moja ljudskost i taj njen neki ego, postajali su manji od makova zrna! Došavši do kipa Blažene Djevice Marije, ja bih se najradije bila sakrila pod neki kamen k'o kakav miš, od sramote što mi je pobogu sve prolazilo glavom dok sam se penjala! Nije da mi je centralna misao i vodilja bila sreća što sam u onoj velikoj gomili, ali ipak, sram me bilo što mi je to uopće sjevnulo kroz glavu! Onda sam se rado odmaknula od svih, podigla pogled prema Njoj, i ne iz dubine srca, nego iz peta, krajnje točke vlastitog tijela, zamolila za oprost što često ono ljudsko u meni, nadjača ono duhovno! Sunce je upeklo kao da je cik ljeta, a je se preznojavah što od vrućine, što od želje da cijeli život počnem iz početka, pa da samo ispravnim koracima gazim prema ljepoti ovozemaljskog života!
Budući da dolje u gradu nisam kupila nikakav suvenir, a svakako i imam popriličnu "artiljeriju" doma, sagnuh se i potražih neki zgodan kamenčić koji će me uvijek podsjećati da, iako kamen, i on je bio drag Majci, pa se upravo nađe u njenoj blizini, baš poput mene, i svih hodočasnika danas. Istinita je ona priča jednog svećenika koji jednom reče da, koliko god staklo prali, kad ga okrenemo prema suncu, njegova prljavština se ipak vidi. I ljudi su poput stakla; tek kad su bliže Bogu, njihova je nečistoća očiglednija. Stoga, nikada ne treba odustajati od nastojanja da budemo bolji ljudi. A ovakvo razmišljanje savršena je uvertira za našu sljedeću destinaciju - zajednicu Milosrdnog Oca.
No ipak, prije nego uopće napišem koju rečenicu o vrhuncu ovog hodočasničkog proputovanja kroz Međugorje, želim izdvojiti dvije-tri crtice o osobama koje su zapravo i zaslužne za sve lijepo što doživljavamo, evo već nekoliko godina zaredom, što u Kiseljaku, što na hodočašćima.
S. Ana Marić - dobra duša naše zajednice, tiha poput tramontane, snažna poput bure, i to one orkanske. Mislim da ne postoje vrata na svijetu na koja bi ona pokucala, a da joj ostanu zatvorena! Kad ju vidite, a vjerujte mi, ne možete da ne vidite tu bivšu košarkašicu od dva metra, pomislili biste da je prosječna časna sestra, osim što je viša od svake prosječne
Josip Slišković - Jole.... Eh, Jole, Jole Zborovođa našeg amaterskog zbora. Čujte, taj naš Jole je neka posebna biljka. Ne znam u kojem vrtu niknu takve biljke, al kad niknu, ne mogu ostati nezapažene! Ova naša, naš Jole, najposebnija je od svih iz takvog vrta! Čas nas ne voli (mo'š mislit') što ga ne slušamo, čas nas voli što dobro pjevamo; čas nas napušta što smo neozbiljni, čas nam nudi bezbroj opcija samo da ostanemo skupa! Ima nešto u njemu što ga čini unikatnim. Osoba je to od krvi i mesa, al kad kažem da je poseban, onda zaista mislim da u njemu čuči "ono nešto" što ga katkad stavlja u sferu, rekla bih znanstvenofantastičnog, ili još bolje nadnaravnog. Bit će da je to ona njegova dobrota koju često zaodjeva plaštom policijske strogoće. Volimo mi tog našeg Josipa, ma džaba njemu sve!
Sad kad sam izdvojila te namilije nam osobe, vrijeme je da zaokružim našu malu posvećenu međugorsku turneju.
Kako obično biva, šećer dolazi na kraju. Tako je i ovaj put, naš zavjetni dio hodočašća završio na najljepši način. Spomenuh već ranije da smo posjetili zajednicu Milosrdnog Oca u Međugorju. To je zapravo zajednica koju je 1999. godine osnovao fra Slavko Barbarić s ciljem pružanja pomoći ovisnicima o drogama, alkoholu i kocki. Zajednica se nalazi u blizini Vrta Sv. Franje, a odmah pored je smješteno i Majčino selo. Sam naš dolazak ne bi bio moguć bez zalaganja sestre Ane, jer je nedjelja dan kada svi odmaraju, tako da su i ovo jedna od vrata na koja je naša Ana pokucala, i ona su joj se otvorila.
Zamislite osamdesetak ljudi kako "upada" u dvorište grupice momaka koji čuvaju svoj spokoj od vanjskog svijeta. Umalo pravi stampedo u taj mirni dan na te mirne, povučene ljude. Gostoprimstva, ipak, nije nedostajalo. Srdačno smo primljeni i uvedeni u kapelicu, u koju su, odmah za nama ušla dva markantna momka. Naš tim je sjeo u klupe, kao porota na američkom sudu, a ostatak "suparničkog" tima, ostao je negdje vani, ne imavši priliku predstaviti nam se. Dakle, naš tim su bili "normalni ljudi", a drugi tim bili su "normalni ljudi s nenormalnim životom". Sjeli smo mi njih saslušati, mnogi od nas misleći kako se to nama nikada ne bi moglo dogoditi. Saslušanje je započelo. Tu i tamo, u početku je još zaškripala koja stolica, a onda, tišina. Istupio je prvi momak, Mario iz Mostara. On je bivši ovisnik o kocki, i on nam je ukratko ispričao povijest zajednice, napomenuvši da osim ove u Međugorju, djeluju još dvije. Jedna u našem Kiseljaku, na Lugu, a druga u nekom slovenskom gradiću. Dok je Mario, poprilično veselo, "najnormalnije" pričao o zajednici, krajičkom oka sam pogledala prema ovom drugom momku koji je sjedio u kutku kapelice, a čiji je pogled u prazno mnoge od nas ostavljao bez daha. U tom pogledu kao da je ispisan cijeli njegov život. U trenutcima su se u njegovim očima smjenjivali osjećaji razočarenja i ogorčenosti, s osjećajima neke blage nježnosti i samilosti. Najzad i on stade pred nas. Ime mu je Slobodan, dolazi iz Budve u Crnoj Gori. Da ga sretnete na ulici, na vas bi ostavio poprilično dobar dojam, jer izgleda onako muški, vrijedan, stabilan, kako bi rekli, prava čvrsta ruka. No, dokaz je to da svako lice ima i naličje. Naime, Slobodan je govorio o svom životu, od ranog djetinjstva, pa do današnjih dana. Osoba je to koja je imala lagodan život na dohvat ruku, ali nikad takav život u vlastitim rukama. Uvijek je nekako birao biti buntovnikom svoga vremena, pa u inat prilici za dobar život, izabrao je sasvim suprotan način provođenja mladenačkih dana. Kad je konačno potratio velik dio svog života birajući biti loš dečko, kad se najzad umorio od takva iscrpljujućeg života, naišao je na ovu zajednicu, koja mu je pružila utočište i priliku za novu ulogu u filmu o vlastitom životu. I da, vratio se Slobodan "iz mrtvih" i postao kakav nikada nije bio, postao je dobar dečko. Međutim, kako sam kaže, prevelika želja da uistinu počne koračati onim ispravnim koracima, da ima normalan sretan, obiteljski život, bacila ga je pod noge okrutnoj stvarnosti, i baš kad je pomislio da mu je svanulo jutro dobrog života, Slobodan je opet pao na dno sa kojega se na početku jedva i digao. I sad opet, sve ispočetka.
Nakon ovako potresne priče, nitko nije imao kamen za baciti ga. Američka sudnica se odjednom pretvorila u mjesto suosjećanja i potpune podrške. U momentu sam se i sama osjećala ovsinikom. Ako ne o drogi, alkoholu i kocki, onda ovisnikom o lagodnom životu. Svi smo mi ovisnici o nečemu. Svi mi imamo vlastitu ispovijest. Ti si ovisnik o brzoj vožnji, on je ovisnik o materijalnom užitku, a ja.. ja sam samo ovisnik o trenutku u vremenu..
Poanta ove cijele priče je ta, da je svatko od nas ona gore spomenuta mrlja na staklu. Ali za svaku mrlju postoji sredstvo čišćenja. Ako želimo biti kristalno čisti, nije dovoljno jednom očistiti prljavštinu, jer se ona uvijek vraća. Imamo šansu biti očišćeni, imamo šansu biti prosvijetljeni, produhovljeni. Blagoslovljeni smo i trebamo takav blagoslov i opravdati. Darovano nam je Međugorje, darovana nam je zajednica Milosrdnog Oca kao živi primjer ljudskog grijeha i Božjeg oprosta.
Još mislima u zajednici, po povratku za Kiseljak, svratili smo u malo rustikalno etno selo u Međugorju. Tu smo se ponovno okrijepili, i svatko sa svojim mislima, put prema kući. Zadnju riječ i na ovom hodočašću s pravom je imala Tomina gitara. Amen! Aleluja
