Na grobu prijatelja ..

Na grobu prijatelja ... ********************** Evo sam dospio na vrh brda i duša mi lebdi u prostoru slobode i izbavljenja. Daleko, daleko sam otišao , braćo. Iz vida su mi izmakle ruševine tamo iza magle, doline je potopilo more pokoja, putovi i klanci izbrisani su rukom zaborava, a lugovi šume i perivoji iščezli su iz siluete bijele kao proljećni oblaci, žute kao sunčeve zrake, crvene kao lenta večeri. Umukle su pjesme morskih talasa, nestao je žubor potoka u poljima, utihli su ljudski glasovi i više ne čujem ništa osim himne. Vječnosti praćene melodijama duha. /Halil Džubran, Odlazak/ ...............................................Nearer, My God, to Thee, ...............................................a familiar Christian hymn written ...............................................by Sarah F. Adams, 1841. ...............................................Sung in the video ...............................................by the Sharon Singers ...............................................of the Sharon Mennonite ...............................................Bible Institute. ............................................... Dođoh na grob tvoj. Ploča S tvojim potpisom. I sunce A uokolo samo grobovi. Grobovi s imenima, tuđi. Pomislih: Gdje li su jablani, Oni iz tvojih pjesama, Da pratnja ti budu i ovdje U pustoj vječnosti tvojoj? No, sjetih se da je dosta Srcu čovječjem malo ljubavi, Kitica, svijeća, riječ prijatelja. A koliko njih, koliko ljudi, U ovo grabežljivo, krvoločno doba, Nemaju ništa, ni svoga groba. Vratih se spuštene glave, uprte u zemlju. /Dragutin Tadijanović/ ...... Nemoguće bi bilo podnijeti život sa svim varkama, nesporazumima i zabludama, da čovjeku nije dana misao o Bogu duše naše, koji je utočište, istinito, pravedno i čisto. Slava ti, Bože, za muku dana i mir noći, za kratki život i veliku zagonetku smrti, neka su blagoslovljene odluke tvoje po kojima dolazimo na svijet i odlazimo s njega. Ogromni su i neshvatljivi planovi tvoji. Ali teško je biti čovjek, Gospode. Sad uviđem: gubiti je strašno samo tako dugo dok se ne izgubi sve, jer gubiti malo donosi žalost i suze; i dok god možemo na preostalom mjeriti veličinu izgubljenog, teško nam je, ali kad jednom izgubimo sve, onda osjetimo lakoću za koju nema imena, jer to je lakoća prevelikog bola. - Lagan sam, lagan da poletim! Sve izgubljeno je u mojoj svijesti, samo bez težine i gorkosti zemaljskih stvari; ja imam opet sve što izgubih, preobraženo i uljepšano - u sjećanju. I još: ja imam veliku slobodu onog koji ništa nema i mir onog koji je prežalio i konačno se rastao /Ivo Andrić/ ..................................