ZBOR SV.ILIJE PROROKA -KISELJAK

ZBOR SV.ILIJE PROROKA -KISELJAK

subota, 11. svibnja 2013.

U susret Majčinom danu


U SUSRET Majčinom danu koji se diljem svijeta slavi druge nedjelje u svibnju na YouTubeu je objavljen video koji priča priču o "najboljem sinu na svijetu".

U pitanju je Kanađanin podrijetlom iz Etiopije koji je svoj rođendan odlučio proslaviti "slaveći ženu koja mi je podarila život". On je, naime, unatoč tomu što ne zarađuje više od 30.000 dolara godišnje, uspio uštedjeti novac sve dok nije postigao svoj cilj: sakupio dovoljno da svojoj majci otplati kredit, prenosi Gawker.

A onda je upalio kameru i snimio trenutak u kojem joj predaje ček. Ispod videa je napisao: "Posljednje sam dvije i pol godine štedio novac kako bih napravio nešto za vrlo posebnu ženu u mom životu. Znam da je puno prijatelja htjelo da izađem s njima, da se provedemo, ali meni je ovo puno bolje od bilo kakve proslave".

srijeda, 3. travnja 2013.

USKRSNU ISUS DOISTA!


USKRSNU ISUS DOISTA!



Što je čovjek bez uskrsnuća? Možemo li uopće govoriti o životu u kojem nema razgovora o uskrsnuću? Što čovjek može očekivati od života ako nije spreman prihvatiti činjenicu uskrsnuća? Život, jednostavno, ne može proteći, a da ne razmišljamo o uskrsnuću.
Teško je prihvatiti činjenicu da je netko spreman podnijeti žrtvu za mene. Kakva je to osoba koja ne štedi svoj život? Osoba koja je spremna prihvatiti muku i smrt da donese život. Nakon takve žrtve jedino si mogu postavljati pitanje koliko mi nedostaje da bih se približio takvoj osobi i postao čovjek koji želi darovati ono najvrednije za svoga bližnjega.
Bog nam je otkrio najveći dar. Darovao nam  je svog sina, darovao nam  je svoje najmilije i najvrednije. Nakon takvog dara ostaje nam samo jedno pitanje:“Što ja trebam darovati da bi to bio dar života, nesebične ljubavi, vječne radosti i otkupljenja?“
Bogu mogu darovati sebe, onakvoga kakav jesam. Bez maski i skrivenih namisli koje ću davati sliku o osobi koju ne poznam ja ali i nitko drugi.
Bog je uskrsnuo da spasi svakog čovjeka, a ja trebam doživjeti uskrs da spasim sebe i budem svjedočanstvo za druge. Trebam spasiti sebe da bi otkupio bližnjega. Trebam uskrsnuti da bi moj brat i sestra doživjeli uskrsnuće, osjetili nebo.
Isusovo uskrsnuće treba donijeti mir u naša srca, spasenje u naše duše, potpunu radost u naš duh. Tada mogu u potpunosti doživjeti uskrsnuće Gospodnje. Uskrsnuće koje mi daje jedinstveni zadatak: biti bližnji siromahu, ožalošćenom i krotkom, biti oslonac gladnom, žednom, milosrdnom i mirotvorcu.
Završio bih riječima koje mi je uputila jedna osoba. Tekst je iz psalma 27: „Gospodin mi je svijetlo i spasenje: koga da se bojim?“
Sretan i blagoslovljen Uskrs!





                                                                                         

subota, 2. ožujka 2013.

Susreo sam Isusa

Susreo sam Isusa

Mladi Marko dobio je u školi zadaću pod naslovom: ''Susreo sam Isusa''.
Nakon što je završio i pročitao napisano pred razredom, vratio se kući s riječima:''Oborio sam ih s nogu. 
Ovo je najbolje što sam ikada napisao.'' Na žalost, bilo je to i zadnje. Marko je poginuo nakon tjedan dana.

Njegovi roditelji zatražili su i dobili od škole njegov posljednji rad. Kada su vidjeli o čemu se radi, utješeni su kopije njegovog uratka poslali svojoj rodbini.

MARKOV ESEJ:

Na mjestu između sna i jave, našao sam se u jednoj sobi. Nije bilo namještaja, samo je jedan zid bio prekriven ladicama na kojima su bile kartice, onakvim ladicama kakve se koriste u knjižnicama i na kojima po abecednom redu pišu imena autora, djela itd. No, natpisi su bili vrlo različiti na ovim ladicama koje su sezale od poda do plafona i protezale se u nepreglednom nizu na lijevu i desnu stranu.

Prva ladica koja mi je privukla pažnju, kada sam prišao tom zidu, 
imala je naslov: ''Djevojke koje su mi se sviđale''. 
Otvorio sam je i počeo listati među karticama. 
Brzo sam je zatvorio, zgranut spoznajom da prepoznajem 
sva imena ispisana na njima. 
I tada, bez da mi je itko rekao, shvatio sam gdje se nalazim. 
Ova beživotna soba ispunjena kartotekom bila je katalog mojeg života. 
Tu je bio upisan svaki trenutak mog života, veliki i mali, 
toliko detaljno da to ni moje pamćenje nije obuhvaćalo. 

Čuđenje, znatiželja, pa i užas pomješali su se u meni kada sam ih počeo nasumce otvarati i istraživati sadržaj. Neke su sadržavale radost i drage uspomene; 
druge osjećaj stida i kajanja, tako intenzivno, da sam se okrenuo, 
bojeći se da netko preko ramena ne vidi ono što piše. 
Ladica s naslovom ''Prijatelji'' bila je do one s naslovom ''Prijatelji koje sam izdao''. 

Naslovi su bili nanizani od svakodnevnog, zemaljskog, prema nadnaravnom – ''Knjige koje sam pročitao'', ''Laži koje sam izrekao'', ''Utjeha koju sam pružio'', 
''Šale kojima sam se smijao''. 
Neke su bile smiješno izravne:''Ono što sam vikao na bracu''. 
Drugima se i nisam mogao smijati: ''Ono što sam radio u srdžbi'', 
''Ono što sam prigovarao roditeljima iza njihovih leđa''.
Moje iznenađenje sadržajem nije prestajalo. 
Često je bilo više kartica nego što sam očekivao, a katkada manje nego li sam se nadao. Bio sam zapanjen i zatrpan količinom događaju iz života koji sam živio.

Je li moguće da sam u nekoliko proteklih godina svog života imao vremena popuniti svaku od ovih tisuća ili čak milijuna kartica? 
Međutim, svaka karta je potvrđivala da jesam. 
Svaka je bila ispisana mojim vlastitim rukopisom. 
Kada sam izvukao ladicu s natpisom ''TV emisije koje sam gledao'', 
primjetio sam da je ta ladica bila pretrpana gusto naguranim karticama 
i činila se beskrajno duga. Zatvorio sam je posramljen, ne toliko 
zbog kvalitete emisija koje sam gledao, već zbog toliko uzalud potrošenog vremena. 
Kada sam došao do natpisa ''Požudne maštarije'', smrznuo sam se. 
Zavirio sam u nju jedva je odškrinuvši, bez želje da vidim koliko je duga 
i izvukao jednu od kartica. Zgrozio sam se vidjevši detaljnost kartice i smučilo mi se kad sam shvatio da su i takvi trenuci zapisani. 
Obuzeo me gotovo životinjski bijes. Svijest mi je obuzela samo jedna misao: 
Nitko ne smije vidjeti ove kartice! Nitko ne smije vidjeti ovu sobu! 
Moram je uništiti! U ludilu sam istrgnuo tu ladicu. 
Sada nije važna njezina veličina. Morao sam je isprazniti i spaliti kartice!
Ali kada sam htio istresti kartice, nijedna nije mogla ispasti van. 
Očajno, izvukao sam jednu karticu i pokušao je poderati, 
no shvatio sam da ne mogu, jer je bila tvrđa od čelika. 
Poražen i potpuno bespomoćan, vratio sam ladicu na njezino mjesto.
Čela naslonjenog na zid ispustio sam dug, samosažaljiv uzdah. 
I, tada sam ga ugledao. Naslov ''Ljudi za koje sam molio''. 
Ručka na toj ladici bila je sjajnija nego na ostalima, možda nikada upotrebljavana. Povukao sam je i mala ladica, duga jedva desetak centimetara ostala mi je u ruci, 
a u njoj tek nekoliko kartica. 
Tada sam zaplakao, jecajima tako dubokim da su me boljeli i cijeloga me potresali. Pao sam na koljena i plakao, od stida, golemog stida zbog svega ovoga. Police su se vrtjele oko mene, u mojim suznim očima. Nitko nikad, nikad, ne smije saznati o ovoj sobi! Moram je zaključati i sakriti ključ!

Ali kada sam obrisao suze, vidio sam Njega. 
Ali ne! Ne On! Ne ovdje! Bilo tko, samo ne Isus! 
Bespomoćno sam gledao kako otvara ladice i čita sadržaj. 
Nisam mogao podnijeti da vidim njegovu reakciju na sve ono što je ovdje pisalo. 
U pojedinim trenucima mogao sam vidjeti njegovo lice. 
Vidio sam tugu, dublju nego što je moja vlastita. 
Izgledalo je kao da ga nešto vodi baš do najgorih ladica – 
zašto je morao pročitati baš svaku?

Konačno, okrenuo se i pogledao me s drugog kraja sobe, 
sa dubokom tugom u očima. Spustio sam glavu, pokrio lice rukama 
i ponovno gorko zaplakao. Došao je do mene i zagrlio me. 
Mogao je reći toliko toga, ali nije rekao niti riječi. Samo je zaplakao sa mnom. 
Tada je otišao natrag prema zidu. 
Počevši od početka sobe, uzimao je jednu po jednu ladicu i na svakoj kartici ispisao svoje ime preko mojega. 
''Ne!'', povikao sam i pokušao istrgnuti karticu iz njegove ruke. 
Njegovo ime ne smije biti na ovim karticama! 
Ali bilo je tamo, ispisano crvenom, bogato crvenom, tako tamnom, tako živom...
Isusovo ime, krvlju Njegovom ispisano, pokrilo je moje. 
Nježno mi je uzeo karticu. Tužno se nasmješio i nastavio s poslom. 
Nikada neću shvatiti kako je to uspio tako brzo dovršiti, ali uskoro je zatvorio i posljednju ladicu s ispravljenim karticama i vratio se k meni. 
Prebacio mi je ruku preko ramena i rekao:''Svršeno je.'' 
Ustao sam i On me izveo iz sobe. Nije bilo ključa na tim vratima.
Trebalo je ispisati još kartica.
''Sve mogu u Kristu, koji me jača.'' – Fil.4,13

 
Silan Bog

utorak, 12. veljače 2013.

Korizma


Korizma

Čistom srijedom ili pepelnicom započinje korizma, doba kad se molitvom, postom i odricanjem pripremamo za blagdan Uskrsnuća Kristovog. To nam je prilika da se, suzdržavanjem od svega negativnog što se uvuklo u naš život, osobodimo tih navika i nakon ove korizme nastavimo dalje živjeti bez njih.
Korizma treba da bude i doba intenzivnije molitve, doba pomirenja s Bogom, s drugim ljudima, ali i sa samima sobom.
Korizma treba i da bude doba suočavanja sa svojim vlastitim napastima, iskušenjima... svim onim što nas odvlači od Boga, ne samo u tjelesnom, nego i u duhovnom smislu.
Korizma treba da bude i doba skidanja maski, poziv da se otvorimo i pokažemo sebe uistinu onakvi kakvi smo jer tek tada ćemo spoznati kolika je snaga ljubavi koju je Bog udahnuo u nas.
Korizma treba da bude i doba iskrenog pokajanja zbog svega čime smo uvrijedili Boga. Tada ćemo postati svjesni onoga što je grijeh i time postati jači da se u budućnosti borimo protiv svega što će nas ponovo mamiti da krenemo tim putem.
Korizma treba da bude početak, novo rađanje u Kristu.
Korizma treba da i nakon Uskrsa ostane ugrađena u naša srca i dušu.
U svemu tome uzdajmo se u Gospodina, njegova pomoć i Riječ ohrabrenja sigurno nam neće biti uskraćena.


subota, 26. siječnja 2013.

Ovisnost o mišljenju drugih

Ovisnost o mišljenju drugih


Otac, sin i magarac su putovali iz jedog sela u drugo. Dječak je hodao dok je otac jahao magarca. Otac je začuo jednog prolaznika kako govori: „Kakva sramota. Pogledajte ovog oca koji je natjerao sina da hoda.“ Ne želeći da bude kritikovan, otac i sin su zamjenili mjesta. Sin je jahao na magarcu a otac je hodao. Onda je začuo ženu kako komentariše: „Pogledajte ovog sina koji je natjerao oca da hoda.“ Otac i sin su obojica sjeli na magarca. Dok su išli putem, neko je rekao: „Pogledajte kako ovaj otac i sin iskorištavaju jadnu životinju.“Obojica su sišla i nastavili da hodaju pored magarca. Ljudi su rekli: „Pogledajte ove budale. Hodaju a mogu da jašu na magarcu.“ Kad su ušli u sledeće selo, dječak je hodao a otac je nosio magarca.

Bez obzira šta uradiš, ljudi će uvijek naći manu.

Zašto obično reagujemo tako emocionalno na kritike? Ja vjerujem da je to simptom jedne ozbiljne ovisnosti koja je u nama. Ova ovisnost nema nikakve veze sa drogama niti postoji bilo kakva grupa podrške za njeno liječenje. Ja je nazivam ovisnost odobravanja.

Mnogi ljudi žive u ropstvu mišljenja drugih ljudi. Ako se osjećaš povrijedjen onim što ljudi govore o tebi, ili mišljenjem o tebi, onda si vjerovatno ovisnik. Ako se stalno uporedjuješ sa drugim ljudima, ako živiš sa stalnim osjećanjem da nisi dovoljno važna ili posebna, ili ako si ljubomoran na tudjem uspjehu, vjerovatno si ovisnik. Ako pokušavaš da impresioniraš važne ljude, vjerovatno si ovisnik. Ako si zabrinut što neko ima pogrešno mišljenje o tebi i ako se po svaku cijenu trudiš da ga ispraviš, vjerovatno si ovisnik.

Kao i u svakoj ovisnosti, sve ćeš uraditi samo da dobiješ fix –pohvalu i odobravanje. I baš kao i svaki ovisnik, vidjećeš da fix ne traje dugo, i stalno ćeš se vraćati po više i više.

A suština stvari je ova: Kome pripadam? Bogu ili svijetu. Mnogo mojih dnevnih preokupacija mi govore da pripadam više svijetu nego Bogu. Najmanja kritika me oneraspoloži, nerazumjevanje i odbacivanje me učini depresivnim. Mala pohvala mi podigne duh i mali uspjeh me oduševljava. Često se osjećam kao čamac na okeanu, prepušten na milost ili nemilost valova - mišljenja drugih ljudi.

Sociolog Herbert Mead je pisao o nečemu što on naziva „generalizvani drugi“.To je mentalna slika koju nosimo u nama, grupe ljudi kroz čiji sud mi mjerimo naš uspjeh ili neuspjeh. Njihove pohvale ili kritike nas čine vrijednim ili manje vrijednim. Zamislite ovaj problem, kao grupu sudija koji sjede na klupi i ocjenjuju umjetničko klizanje. Nakon umjetničke izvedbe, sudije dižu svoje ocjene. Skoro sigurno na ovoj klupi su naši roditelji. Vjerovatno su i neki nastavnici i profesori tamo kao i značajni članovi tvoje peer grupe, da ne spominjemo šefa, kolege, komšije i druge članove tvoje profesije. Prilično je velika gužva na ovoj klupi.

Naravno mi nikad ne znamo sa potpunom sigurnošću šta druga osoba misli o meni. I to je u stvari i najveća ironija generalizovanog drugog što se tu ne radi šta drugi misli o meni već šta ja mislim da drugi misli o meni.

Neko je rekao „kad sam bio u dvadesetim živio sam da udovoljim drugima. Kad sam bio u tridesetim ujmorio sam se od življenja za mišljenje drugih. Kad sam došao u četrdesete shvatio sam da niko i ne misli o meni".

Ali iako niko ne misli o nama mi cijeli život živimo za mišljenje drugih ljudi. Mi postajemo ovisnici njihovog odobravanja. Postoji nekoliko oblika ovakvog ovisničkog ponašanja.

-Hvalisanje

Ogroman segment ljudskog ponašanja, iako dobro prerušen, je samo pokušaj hvalisanja. Mi želimo da impresioniramo ljude bez ali da oni ne znaju da mi to želimo. Vi svi poznajete ljude kod kojih je ova bolest toliko uzela maha da sve što oni pričaju ili rade je šou za ljude. Oni pričaju o svojim ostvarenjima, kvalitetima, bogatstvu, obrazovanju, inteligenciji. Ali je još žalosnije kad to rade religiozni ljudi. Kada oni pričaju o svojoj duhovnosti, svojim molitvama, svojim dobrim djelima. Kad živiš poniznim i skromnim životom ali iz potpuno pogrešnih motiva; da bi impresionirao ljude svojom duhovnošću. Kad čitaš bibliju da bi impresionirao ljude svojim znanjem. Kad radiš religiozne stvari da bi te ljudi vidjeli.

Ponekad je to jako suptilno. Na primjer, kad ja kažem „Ja ne gledam mnogo tv ali u utorak naveče sam gledao jednu emisiju....“ Zašto ja to radim? Koliko ja gledam televiziju nema nikakve veze sa onim što želim da kažem. Zašto onda ubacujem tu informaciju? To je nesvjestan pokušaj impresioniranja drugih. Ja to kažem zato što ako ne kažem neko može pomisliti da ja samo sjedim ispred ekrana sa kokicama u rukama i gledam španske serije. I naravno, to je nepodnošljivo da neko tako nešto pomisli o meni. I zato ja ubacim to malo objašnjenje da bi bio siguran da druga osoba ima ispravno mišljenje o meni ili još bolje rečeno da druga osoba misli o meni onako kako ja želim da se o meni misli.

Studenti često igraju ovakve igre. Najčešći komentar prije ispita je „skoro da nisam uopšte učio za ovaj ispit“. Zašto studenti to govore? Oni žele da budu sigurni da drugi znaju da njihova potencijalno loša ocjena nema nikave veze sa njihovom inteligencijom.

- Drugi oblik ovisničkog ponašanja je uporedjivanje. Mi živimo u veoma takmičarskom svijetu gdje se uzdižu samo pobjednici. I zato mi mjerimo naš uspjeh prema uspjehu drugih ljudi. Nisam pametan kao Ivan, ne pjevam kao Ana, nisam sposoban kao Marija. Ili bolji sam od njega, pametnija od nje. I u tom svijetu uporedjivanja i takmičenja postoje dvije opcije. Jedan je da se cijelog života boriš da dodješ na vrh, da budeš bolji od drugih a druga je da budeš skrhan i depresivan zato što nemaš talenta, zato što ne možeš biti dobar kao drugi.

- Treći oblik ovisničkog ponašanja je pretvaranje. Naša briga šta drugi misle o nama neizbježno dovodi do pretvaranja i skrivanja istine. Prošle sedmice sam išao u Travniki jedan prijatelj me zamolio da mu donesem novce od jednog čovjeka iz Travnika. Kontaktirao sam čovjeka i dogovorio se da ga sljedećeg dana kad se budem vraćao u Sarajevo, nazovem da bi mi on donio novce na autobusku stanicu. Sljedećeg dana sam potpuno zaboravio da ga nazovem i sjetio sam se kad sam već bio u autobusu na putu za Sarajevo. Kad sam uzeo telefon i pokušao da ga nazovem vidio sam da je telefon isključen od straneo peratera .Pomislio sam „to je dobar izgovor. Reći ću da su mi baš tog dana isključili telefon i da se nisam mogao čuti sa čovjekom u Travniku.“ Zašto bih ja to rekao. Zato što je to moja želja da impresioniram ljude, da ne dopustim da pomisle da sam neodgovoran i zaboravan. I zato moram da prikrijem istinu. Na sreću Bog me je osvjedočio da treba da kažem istinu. I kad je moj prijatelj došao rekao sam da sam potpuno zaboravio. Nisam želio uopšte da spominjem isključen telefon. I znate kako sam se na kraju osjećao. Osjećao sam se fantastično. Zato što je fantastičan osjećaj kad ne moraš da impresioniraš ljude. Kad možeš da budeš ono što jesi, kad skineš sve maske i nije te briga šta drugi misle.

Ali kako to postići? Kako pobijediti ovisnost odobravanja?

četvrtak, 3. siječnja 2013.

Instant - misa



Prigodom proslave imendana, vrijedna domaćica pripremila je svečani ručak. Kako to na svečanim objedima ide, i stol je bio svečano postavljen, a svako jelo domaćin je ponosno uz osmijeh najavio. Prvo je na stol stavila predjelo. Slijedila je bogata juha, kuhano meso i povrće uz tri vrste domaćih umaka. Na red je došlo i glavno jelo uz četiri vrste salate i dobro staro vino. Kruna svega bile su dvije torte i tri vrste odličnih kolača. Slavlje i druženje uz ugodni razgovor i pjesmu odužilo se do ranih večernjih sati, a da nitko od prisutnih nije ni primijetio ili pomislio otići. Još se dva tjedna nakon toga prepričavalo kako je svima bilo lijepo i koje su pjesme zapjevali, a domaćica je unatoč trudu od nekoliko dana (kao i umoru od nekoliko dana) bila sretna do idućeg svečanog slavlja.

Dobili ste čast preuzeti ulogu crkvenog glazbenika ili voditelja liturgijskog pjevanja na župi. Postali ste zapravo domaćin ili domaćica za pripremu liturgijskog pjevanja prigodom proslave uskrsnuća Gospodinova (inače, slavimo svake nedjelje). Koje li časti!

Kao što domaćica pregledava namirnice, i Vi ste prvo pregledali ili popisali repertoar kojim raspolažete za pripremu svečanog slavlja. Kako je slavlje cijele liturgijske godine, svaku nedjelju, rasporedili ste sve što imate da ne bi kada uzmanjkalo, a ako nemate dovoljno, pokušat ćete dodati još koju pjesmu ili antifonu, ili ponuđeno domišljato uresiti, začiniti, na novi način oblikovati (naizmjenično pjevanje, instrumentali, više strofa). Napravit ćete plan liturgijske godine prema nedjeljama te samo skicirati (nikako ne uokviriti) mogućnosti koje možete staviti.

Za crkvene glazbenike vrijedi pravilo da određena slavlja počinju pripremati mnogo prije nego ostali (čitači, cvjećari, propovjednici…). Svi psalmi, popijevke, višeglasne skladbe koje će se pjevati za Veliki Tjedan počinju se uvježbavati u siječnju. Slijede nove uskrsne pjesme (nemojte pretjerivati - najviše dvije na godinu!), nove psalamske antifone za vrijeme kroz godinu, nove pučke popijevke koje s pukom uvježbavate u svibnju (kako bi ih u srpnju, kada Vi odete na more, bili spremni i samostalno zapjevati). Uživate i Vi i puk.

Možete li zamisliti spomenutu proslavu imendana bez radosnog druženja i pjesme? Sav trud domaćice bio bi kao iskušavanje novih proizvoda na traci. Jelo bi slijedilo jedno za drugim, bez predaha ili mjesta za koji trenutak tišine ili opažanja. Ljudima bi druženje postalo neugodno, samo bi pogledavali na sat i nakon zadnjeg jela pobjegli kući.

Nikada se ne bi smjelo dogoditi da euharistijsko slavlje zbog ograničavanja vremena počne imalo sličiti na instant slavlje gdje sve funkcionira. Sve ide jedno za drugim: zbor savršeno pjeva, čitači odlično čitaju, svećenik ima dobru propovijed, a ostali vjernici  isključeni iz savršenog funkcioniranja gledaju na sat i čekaju kada će otići kući.

Crkveni glazbenik kao domaćin za pjevanje i glazbeno sudjelovanje cijele zajednice vjernika mora dobro paziti pri odabiru glazbenih sadržaja tijekom cijele liturgijske godine. Za pričest nisu potrebne tri pjesme. Dovoljna je jedna uz lijepe međuigre između strofa. Ostavite ponekad i koji trenutak tišine. Tišina često lijepo zvuči…

Svaki vjernik koji zapjeva bit će Vam na veliku radost jer ćete uz raspjevanu zajednicu vjernika i Vi htjeti ostati na slavlju od podneva do ranih večernjih sati.

utorak, 1. siječnja 2013.

BOŽIĆ JE MIR I LJUBAV U SRCU




 Isus u liku malog djeteta želi svakom čovjeku na zemlji donijeti za Božić dar radosti i mira. I zaista, mnogi ljudi primjećuju kako je radost posebno prisutna u ljudskim srcima u božićno vrijeme. Ali dijete Isus želi da radost imamo uvijek i da "radost naša bude potpuna". Zato želi doći k ljudima kao malo dijete, jer malo dijete donosi u kuću radost. 
Dapače, dijete Isus želi se roditi u svakom srcu koje ga prihvaća. On stoji pred vratima,  kuca i ulazi ako mu tko otvori vrata. (usp. Otk 3, 20) Isus kuca na vrata našeg srca, ali iako je prošlo 2000. godina od njegova utjelovljenja mnogi ljudi, koji su čuli za Isusa, još uvijek ne čuju njegovo kucanje, jer ga  ne žele čuti. Zato je svijet pun mržnje, sebičnosti i zla. Jer u mnogim srcima nema mjesta za Boga. Umjesto Boga Spasitelja u mnogim srcima vlada lažni bog. To je bogatstvo, slava, standard, ali ti bogovi, jer su lažni, ne ostavljaju u srcu pravu radost i Isusov mir. Često ljudi što su bogatiji to su manje istinski zadovoljni i radosni. Ali Isus, koji nam za Božić dolazi u liku malog djeteta, želi se zauvijek nastaniti u našim srcima. 
Nastaniti se, te rasti i jačati. Toliko želi u nama narasti da mi postanemo posve mali. Mali poput djece koja ne mogu nikako biti sama, već mora netko o njima brinuti. Isus, jer je jedini Spasitelj, želi da mu se posve prepustimo da bi On o nama mogao potpuno brinuti. Isus u nama želi nas voditi zauvijek. Voditi u Život i otkriti nam Istinu.
 Dijete Isus nam na poseban način objavljuje Božju samilost. "Iz samilosti prema ljudskoj bijedi On se rodio od Djevice." Objavivši se u malom djetetu dokazuje da je Bog doista sama nježnost i milosrđe, kako kaže prorok Joel, jer je tako ljubio svijet da je dao svog Sina Jedinorođenca, da bi svatko tko u njega vjeruje, imao život vječni. (usp. Iv 3, 16) Božje milosrđe smrtnik ne može ni shvatiti, jer je ono neograničeno, zato što je Bog neograničen. 
Ali, neograničena je i Božja pravednost. I jer često premalo zahvaljujemo Bogu i premalo razmišljamo o njegovoj ljubavi - iskoristimo za to nadolazeće božićno vrijeme. (Veritas)
Za Božić i u sve dane godine koja nam dolazi želim vam svima istinski mir i ljubav u srcu, dobro zdravlje i dobre ljude oko vas!
SRETNO!