DOŠAŠĆE

DOŠAŠĆE

Prošlu nedjelju smo s svekovinom Krista Kralja dovršili još jednu crkvenu godinu. Sada započinjemo s novom, te smo u vremenu došašća.Došašće ima četiri nedjelje, a posljednja nedjelja je uvijek ona koja prethodi Božiću. To je vrijeme kada svako srce dršće nekim djetinjim veseljem u očekivanju skorih božićnih radosti. To je vrijeme kada se na naše duše spušta mir, kada ljudi sve jasnije osjećaju blizinu Božanstva koje je dolazi na ovaj svijet da bi sebi privuklo svako srce. Sve u Došašću kao da šapuće o Njegovu dolasku. I polumrak onih dragih zornica, i adventske pjesme i ono treperavo blistanje svijeća u polutamnim oltarima. U sve tom kao da iskri duboka čežnja dugih vjekova prije Krista za onim Obećanim, koji je imao doći, kao da govori blažena slutnja da dan Njegova pohoda nije daleko.
Mi kršćani tada se sjećamo daje on već tu i da smo mi sretni baštinici drevnih obećanja. I mir i sreća sjeda tada na naše duše - sreća djece Božje. U Došašću Crkva ima pred očima dvostruki dolazak Spasiteljev - onaj dolazak njegov koji se zbio u vremenu i dolazak na koncu vremena, kada će doći kao sudac živih i mrtvih. U Došašću nam je dano da iskusimo svu čežnju starozavjetnih vjernika za Spasiteljem, za obećanim Mesijom, ali nam je također dano da iskusimo ljepotu blagoslova koji je na nas došao po Spasitelju. Kroz cijelo Došašće provlači se tiha radost nadanja. No Došašće je i pokorničko vrijeme jer nam se pred oči stavlja i onaj drugi dolazak koji moramo dočekati budni i spremni jer Krist dolazi kao sudac koji svakome sudi po njegovim djelima. Stoga je vrijeme iščekivanja ujedno i vrijeme koje nam je darovano da okajemo svoje grijehe i da činimo djela pokore, kako ne bi strepili od toga drugog dolaska, već ga iščekivali u miru i radosti. Tako su ta dva dolaska isprepletena, a Crkva nam pred oči stavlja Betlehemsko djetešce kako bi u nama posvjestila da nam je to dijete došlo da nas spasi od propasti i suda. Došašće je osobito vrijeme koje nam je Crkva odredila da bi svoju pažnju mogli usmjeriti na darove koje nam donosi Božansko dijete, da bi pobudili žarku želju i čežnju za njima, te da bi sve svoje snage slili u molitve i nastojanja da te darove u punini i primimo.

Na grobu prijatelja ..

Na grobu prijatelja ... ********************** Evo sam dospio na vrh brda i duša mi lebdi u prostoru slobode i izbavljenja. Daleko, daleko sam otišao , braćo. Iz vida su mi izmakle ruševine tamo iza magle, doline je potopilo more pokoja, putovi i klanci izbrisani su rukom zaborava, a lugovi šume i perivoji iščezli su iz siluete bijele kao proljećni oblaci, žute kao sunčeve zrake, crvene kao lenta večeri. Umukle su pjesme morskih talasa, nestao je žubor potoka u poljima, utihli su ljudski glasovi i više ne čujem ništa osim himne. Vječnosti praćene melodijama duha. /Halil Džubran, Odlazak/ ...............................................Nearer, My God, to Thee, ...............................................a familiar Christian hymn written ...............................................by Sarah F. Adams, 1841. ...............................................Sung in the video ...............................................by the Sharon Singers ...............................................of the Sharon Mennonite ...............................................Bible Institute. ............................................... Dođoh na grob tvoj. Ploča S tvojim potpisom. I sunce A uokolo samo grobovi. Grobovi s imenima, tuđi. Pomislih: Gdje li su jablani, Oni iz tvojih pjesama, Da pratnja ti budu i ovdje U pustoj vječnosti tvojoj? No, sjetih se da je dosta Srcu čovječjem malo ljubavi, Kitica, svijeća, riječ prijatelja. A koliko njih, koliko ljudi, U ovo grabežljivo, krvoločno doba, Nemaju ništa, ni svoga groba. Vratih se spuštene glave, uprte u zemlju. /Dragutin Tadijanović/ ...... Nemoguće bi bilo podnijeti život sa svim varkama, nesporazumima i zabludama, da čovjeku nije dana misao o Bogu duše naše, koji je utočište, istinito, pravedno i čisto. Slava ti, Bože, za muku dana i mir noći, za kratki život i veliku zagonetku smrti, neka su blagoslovljene odluke tvoje po kojima dolazimo na svijet i odlazimo s njega. Ogromni su i neshvatljivi planovi tvoji. Ali teško je biti čovjek, Gospode. Sad uviđem: gubiti je strašno samo tako dugo dok se ne izgubi sve, jer gubiti malo donosi žalost i suze; i dok god možemo na preostalom mjeriti veličinu izgubljenog, teško nam je, ali kad jednom izgubimo sve, onda osjetimo lakoću za koju nema imena, jer to je lakoća prevelikog bola. - Lagan sam, lagan da poletim! Sve izgubljeno je u mojoj svijesti, samo bez težine i gorkosti zemaljskih stvari; ja imam opet sve što izgubih, preobraženo i uljepšano - u sjećanju. I još: ja imam veliku slobodu onog koji ništa nema i mir onog koji je prežalio i konačno se rastao /Ivo Andrić/ ..................................

Djeca se ponovno odazivaju pozivu - sličice iz Međugorja

                   
        Piše: Marijela Vučić

           Mračno nebo iznad Kiseljaka pusti nekoliko suza u zoru, 14. listopada, pokazujući na taj način svoju slabost i žaljenje što mora ostati upravo iznad ovog srednjobosanskog gradića na tri rijeke, umjesto poći s osam desetaka i jače duša, koje ponovno krenuše u pohod na Međugorje. Da se razumijemo, ovdje se na radi ni o kakvom ratnom niti osvajačkom pohodu, pa svi oni koji gledaju Sulju (čitaj: Sulejmana Veličanstvenog), mogu odahnuti, jer na ovom putu nema ni sultana, ni sultanija, begova, aga, kalfi, paša i kojekavih ti tamo, nadobudnih likova. Ovdje su ponovno glavni akteri ljudi iz Zbora Sv. Ilije proroka, i to i oni iz Kiseljaka, i oni sa Brnjaka, te njihovi prijatelji i simpatizeri, kojih je ovaj put bilo, da se pohvalimo, najviše dosad - dva, dupke puna autobusa. Naše jedino oružje bilo je otvoreno srce, a jedini strateški cilj, zadobijanje milosti i ljubavi naše Majke.

Cijeli put iz Bosne prema Hercegovini, nalikovao je na mističnu svadbu na kojoj se veselilo i pjevalo. Društvo iz autobusa je utjelovilo ulogu veselog mladoženje koji je objeručke grlio svoju nevjestu, a nevjesta pak bijaše priroda, obučena u najfinije halje tkane maglom koje su, kako smo se približavali odredištu, poprimale obrise svjetlucavih zraka hercegovačkog sunca. Budući da sam ja bila u autobusu u kojemu je, sad već tradicionalno "pjevala" Tomina gitara, ne trebam ni spominjati kako nam je lijepo bilo.

U Međugorje stigosmo upravo na Sv. Misu i na Ispovijed, a nakon svetih obreda, imali smo vremena prošetati Međugorjem, svatko ponaosob u potrazi svog komadića mira i međugorskog duha, u obliku nekog od bezbroj sakralnih suvenira. Budući da je jutro već poodmaklo, nutarnji orkestar naših želudaca svirao je sve snažnije, tako da smo se s pripremljenim ićem i pićem, uprtili u vrt Sv. Franje, gdje je planiran podnevni objed, a nakon njega i odmor. Sljedeća točka našeg dnevnog rasporeda bilo je Podbrdo. Pretpostavljam da je svatko tko je ikada išao u Međugorje, išao upravo i na Podbrdo, ali nekako, svaki put su to manje grupice ljudi, i išlo se onako, "sam od sebe - sam sa sobom", tako sam barem ja, uvijek s nekim divljenjem, a možda čak i dozom ljubomore, kriomice promatrala one silne grupe ljudi, predvođene svećenikom ili nekom drugom crkvenom osobom, koje marširaju prema mjestu ukazanja, izgovarajući na engleskom "Our Father, who are in heaven....", na talijanskom "Ave Maria, Piena di grazia...", Slava Ocu na tko zna kojem svjetskom jeziku! E pa ovaj put, i moja ljudskost i ljudski ego, bili su zadovoljeni! Na Podbrdo nas je vodio svećenik i s nama je išla naša najdraža sestra Ana, i svi smo, gromoglasno molili i pjevali "Zdravo Marijo, milosti puna...!" Čak smo imali i mikrofon da se bolje čujemo! Ovaj put sam ja dio one gomile u koju sam ljubomorno gledala ranije! Ja poprilično sretna! No, kako smo se približavali cilju, moja ljudskost i taj njen neki ego, postajali su manji od makova zrna! Došavši do kipa Blažene Djevice Marije, ja bih se najradije bila sakrila pod neki kamen k'o kakav miš, od sramote što mi je pobogu sve prolazilo glavom dok sam se penjala! Nije da mi je centralna misao i vodilja bila sreća što sam u onoj velikoj gomili, ali ipak, sram me bilo što mi je to uopće sjevnulo kroz glavu! Onda sam se rado odmaknula od svih, podigla pogled prema Njoj, i ne iz dubine srca, nego iz peta, krajnje točke vlastitog tijela, zamolila za oprost što često ono ljudsko u meni, nadjača ono duhovno! Sunce je upeklo kao da je cik ljeta, a je se preznojavah što od vrućine, što od želje da cijeli život počnem iz početka, pa da samo ispravnim koracima gazim prema ljepoti ovozemaljskog života! 
Budući da dolje u gradu nisam kupila nikakav suvenir, a svakako i imam popriličnu "artiljeriju" doma, sagnuh se i potražih neki zgodan kamenčić koji će me uvijek podsjećati da, iako kamen, i on je bio drag Majci, pa se upravo nađe u njenoj blizini, baš poput mene, i svih hodočasnika danas. Istinita je ona priča jednog svećenika koji jednom reče da, koliko god staklo prali, kad ga okrenemo prema suncu, njegova prljavština se ipak vidi. I ljudi su poput stakla; tek kad su bliže Bogu, njihova je nečistoća očiglednija. Stoga, nikada ne treba odustajati od nastojanja da budemo bolji ljudi. A ovakvo razmišljanje savršena je uvertira za našu sljedeću destinaciju - zajednicu Milosrdnog Oca.

No ipak, prije nego uopće napišem koju rečenicu o vrhuncu ovog hodočasničkog proputovanja kroz Međugorje, želim izdvojiti dvije-tri crtice o osobama koje su zapravo i zaslužne za sve lijepo što doživljavamo, evo već nekoliko godina zaredom, što u Kiseljaku, što na hodočašćima.

S. Ana Marić - dobra duša naše zajednice, tiha poput tramontane, snažna poput bure, i to one orkanske. Mislim da ne postoje vrata na svijetu na koja bi ona pokucala, a da joj ostanu zatvorena! Kad ju vidite, a vjerujte mi, ne možete da ne vidite tu bivšu košarkašicu od dva metra, pomislili biste da je prosječna časna sestra, osim što je viša od svake prosječne   Šalu na stranu! Ono što želim reći zapravo se odnosi ne na njenu fizičku veličinu, nego na njenu duhovnu stasitost! Zaista, žena je to koja se često kroz šalu pozdravi sa "Jakšam!", a iza koje stoji značajan opus dobrih dijela i riječi, i koja (kako moja sestra kaže) duhom podsjeća na Gospu. Dobra je ta naša sestra Ana, velim vam ja. Na ovom putovanju, ona je bila naš duhovni vodič i organizator.

Josip Slišković - Jole.... Eh, Jole, Jole Zborovođa našeg amaterskog zbora. Čujte, taj naš Jole je neka posebna biljka. Ne znam u kojem vrtu niknu takve biljke, al kad niknu, ne mogu ostati nezapažene! Ova naša, naš Jole, najposebnija je od svih iz takvog vrta! Čas nas ne voli (mo'š mislit') što ga ne slušamo, čas nas voli što dobro pjevamo; čas nas napušta što smo neozbiljni, čas nam nudi bezbroj opcija samo da ostanemo skupa! Ima nešto u njemu što ga čini unikatnim. Osoba je to od krvi i mesa, al kad kažem da je poseban, onda zaista mislim da u njemu čuči "ono nešto" što ga katkad stavlja u sferu, rekla bih znanstvenofantastičnog, ili još bolje nadnaravnog. Bit će da je to ona njegova dobrota koju često zaodjeva plaštom policijske strogoće. Volimo mi tog našeg Josipa, ma džaba njemu sve!


Sad kad sam izdvojila te namilije nam osobe, vrijeme je da zaokružim našu malu posvećenu međugorsku turneju. 

Kako obično biva, šećer dolazi na kraju. Tako je i ovaj put, naš zavjetni dio hodočašća završio na najljepši način. Spomenuh već ranije da smo posjetili zajednicu Milosrdnog Oca u Međugorju. To je zapravo zajednica koju je 1999. godine osnovao fra Slavko Barbarić s ciljem pružanja pomoći ovisnicima o drogama, alkoholu i kocki. Zajednica se nalazi u blizini Vrta Sv. Franje, a odmah pored je smješteno i Majčino selo. Sam naš dolazak ne bi bio moguć bez zalaganja sestre Ane, jer je nedjelja dan kada svi odmaraju, tako da su i ovo jedna od vrata na koja je naša Ana pokucala, i ona su joj se otvorila.
Zamislite osamdesetak ljudi kako "upada" u dvorište grupice momaka koji čuvaju svoj spokoj od vanjskog svijeta. Umalo pravi stampedo u taj mirni dan na te mirne, povučene ljude. Gostoprimstva, ipak, nije nedostajalo. Srdačno smo primljeni i uvedeni u kapelicu, u koju su, odmah za nama ušla dva markantna momka. Naš tim je sjeo u klupe, kao porota na američkom sudu, a ostatak "suparničkog" tima, ostao je negdje vani, ne imavši priliku predstaviti nam se. Dakle, naš tim su bili "normalni ljudi", a drugi tim bili su "normalni ljudi s nenormalnim životom". Sjeli smo mi njih saslušati, mnogi od nas misleći kako se to nama nikada ne bi moglo dogoditi. Saslušanje je započelo. Tu i tamo, u početku je još zaškripala koja stolica, a onda, tišina. Istupio je prvi momak, Mario iz Mostara. On je bivši ovisnik o kocki, i on nam je ukratko ispričao povijest zajednice, napomenuvši da osim ove u Međugorju, djeluju još dvije. Jedna u našem Kiseljaku, na Lugu, a druga u nekom slovenskom gradiću. Dok je Mario, poprilično veselo, "najnormalnije" pričao o zajednici, krajičkom oka sam pogledala prema ovom drugom momku koji je sjedio u kutku kapelice, a čiji je pogled u prazno mnoge od nas ostavljao bez daha. U tom pogledu kao da je ispisan cijeli njegov život. U trenutcima su se u njegovim očima smjenjivali osjećaji razočarenja i ogorčenosti, s osjećajima neke blage nježnosti i samilosti. Najzad i on stade pred nas. Ime mu je Slobodan, dolazi iz Budve u Crnoj Gori. Da ga sretnete na ulici, na vas bi ostavio poprilično dobar dojam, jer izgleda onako muški, vrijedan, stabilan, kako bi rekli, prava čvrsta ruka. No, dokaz je to da svako lice ima i naličje. Naime, Slobodan je govorio o svom životu, od ranog djetinjstva, pa do današnjih dana. Osoba je to koja je imala lagodan život na dohvat ruku, ali nikad takav život u vlastitim rukama. Uvijek je nekako birao biti buntovnikom svoga vremena, pa u inat prilici za dobar život, izabrao je sasvim suprotan način provođenja mladenačkih dana. Kad je konačno potratio velik dio svog života birajući biti loš dečko, kad se najzad umorio od takva iscrpljujućeg života, naišao je na ovu zajednicu, koja mu je pružila utočište i priliku za novu ulogu u filmu o vlastitom životu. I da, vratio se Slobodan "iz mrtvih" i postao kakav nikada nije bio, postao je dobar dečko. Međutim, kako sam kaže, prevelika želja da uistinu počne koračati onim ispravnim koracima, da ima normalan sretan, obiteljski život, bacila ga je pod noge okrutnoj stvarnosti, i baš kad je pomislio da mu je svanulo jutro dobrog života, Slobodan je opet pao na dno sa kojega se na početku jedva i digao. I sad opet, sve ispočetka. 

Nakon ovako potresne priče, nitko nije imao kamen za baciti ga. Američka sudnica se odjednom pretvorila u mjesto suosjećanja i potpune podrške. U momentu sam se i sama osjećala ovsinikom. Ako ne o drogi, alkoholu i kocki, onda ovisnikom o lagodnom životu. Svi smo mi ovisnici o nečemu. Svi mi imamo vlastitu ispovijest. Ti si ovisnik o brzoj vožnji, on je ovisnik o materijalnom užitku, a ja.. ja sam samo ovisnik o trenutku u vremenu..

Poanta ove cijele priče je ta, da je svatko od nas ona gore spomenuta mrlja na staklu. Ali za svaku mrlju postoji sredstvo čišćenja. Ako želimo biti kristalno čisti, nije dovoljno jednom očistiti prljavštinu, jer se ona uvijek vraća. Imamo šansu biti očišćeni, imamo šansu biti prosvijetljeni, produhovljeni. Blagoslovljeni smo i trebamo takav blagoslov i opravdati. Darovano nam je Međugorje, darovana nam je zajednica Milosrdnog Oca kao živi primjer ljudskog grijeha i Božjeg oprosta.

Još mislima u zajednici, po povratku za Kiseljak, svratili smo u malo rustikalno etno selo u Međugorju. Tu smo se ponovno okrijepili, i svatko sa svojim mislima, put prema kući. Zadnju riječ i na ovom hodočašću s pravom je imala Tomina gitara. Amen! Aleluja

KRUNICA BDM RADOSNA OTAJSTVA (ponedjeljkom i subotom) (Lk 1, 26-38; Ef 1:10; Iz 7,14; Iz 9,6) U prvom radosnom otajstvu razmišljat ćemo kako je anđeo Gabrijel navijestio Blaženoj Djevici Mariji da će začeti i roditi Sina Božjega po Duhu Svetomu. (Lk 1,44; Lk 1,39-56) U drugom radosnom otajstvu razmišljat ćemo kako je blažena Djevica Marija pohodila svoju rodicu, svetu Elizabetu, i ostala s njom tri mjeseca. (Lk 2,10; Lk 2,1-20) U trećem radosnom otajstvu razmišljat ćemo kako je Blažena Djevica Marija rodila Gospodina našega Isusa Krista u špilji u Betlehemu i postavila ga u jasle. (Lk 2,34-35; Lk 2,21-38) U četvrtom radosnom otajstvu razmišljat ćemo kako je Blažena Djevica Marija četrdeseti dan poslije porođenja prikazala Ocu nebeskom svoga Sina, u Hramu i kako ga je starac Šimun primio na ruke. (Lk 2,50; Lk 2,41-52) U petom radosnom otajstvu razmišljat ćemo kako je Blažena Djevica Marija našla svoga Sina treći dan u Hramu gdje se razgovara s naučiteljima, a bilo mu je tada dvanaest godina. ŽALOSNA OTAJSTVA (utorkom i petkom) (Lk 22,42; Mt 26,36-46Mk 14,32-42; Lk 22,40-46) U prvom žalosnom otajstvu razmišljat ćemo kako se Gospodin naš Isus Krist molio svom nebeskom Ocu i znojio krvavim znojem u Maslinskom vrtu. (Mt 27,11-26; Mk 15,2-15; Lk 23,2-5) U drugom žalosnom otajstvu razmišljat ćemo kako je Gospodin naš Isus Krist bio privezan za kameni stup i nemilo bičevan u dvoru Pilatovu. (Mt 27,27-31; Mk 15,16-20; Iv 19,2-3) U trećem žalosnom otajstvu razmišljat ćemo kako je Gospodin naš Isus Krist bio okrunjen trnovom krunom. (Lk 23,26-32) U četvrtom žalosnom otajstvu razmišljat ćemo kako je Gospodin naš Isus Krist bio osuđen na smrt, pa je put gore Kalvarije na svojim ramenima nosio preteški križ. (Fil 2,8; Lk 23,33-49) U petom žalosnom otajstvu razmišljat ćemo kako je Gospodin naš Isus Krist bio raspet na tvrdom drvu križa između dva razbojnika i gledala ga njegova žalosna Majka Marija. SLAVNA OTAJSTVA (srijedom inedjeljom) (1 Kor 15,14; Iv 20; Lk 24; Mt 28, Mk 16) U prvom slavnom otajstvu razmišljat ćemo kako je Gospodin naš Isus Krist treći dna po svojoj muci i smrti slavno uskrsnuo od mrtvih da više nikada ne umre. (Dj 1,1-11) U drugom slavnom otajstvu razmišljat ćemo kako je Gospodin naš Isus Krist četrdeseti dan poslije svoga uskrsnuća uzašao na nebo i sjedi s desne Ocu. (Dj 2) U trećem slavnom otajstvu razmišljat ćemo kako je Gospodin naš Isus Krist poslao nad apostole Duha Svetoga u prilici ognjenih jezika. (Jr 31,22b) U četvrtom slavnom otajstvu razmišljat ćemo kako je Blažena Djevica Marija preminula s ovoga svijeta, te kako je dušom i tijelom bila uznesena na nebo. (Otk 12,1) U petom slavnom otajstvu razmišljat ćemo kako je Blaženu Djevicu Mariju okrunilo Presveto Trojstvo za kraljicu neba i zemlje i razmišljat ćemo o rajskom uživanju svih svetih. OTAJSTVA SVJETLA (četvrtkom) (Mt 3,17; Mk 1,9-11; Lk 3,21-22; 2 Kor 5,21) U prvom otajstvu svjetla razmišljat ćemo kako je na Gospodina našega Isusa Krista na krštenju u Jordanu siao Duh Sveti, a Otac ga proglasio svojim ljubljenim Sinom. (Iv 2,1-12) U drugom otajstvu svjetla razmišljat ćemo kako je naš Gospodin Isus Krist u Kani Galilejskoj Marijinim posredovanjem pretvorio vodu u vino i pobudio vjeru učenika. (Mk 1,15; Mk 2,3-13; Lk 7,47-48; Iv 20,22-23) U trećem otajstvu svjetla razmišljat ćemo kako je Gospodin naš Isus Krist navijestio Kraljevstvo Božje i pozvao na obraćenje za oproštenje grijeha. (Lk 9,35; Mt 17,1-9; Mk 9,2-10) U četvrtom otajstvu svjetla razmišljat ćemo kako se Gospodin naš Isus Krist pred učenicima na gori preobrazio, a Otac ih pozvao da ga slušaju. (Iv 13,1) U petom otajstvu svjetla razmišljat ćemo kako je Gospodin naš Isus Krist na Posljednjoj večeri ustanovio Euharistiju. LITANIJE NA ČAST BDM Gospodine, smiluj se! Kriste, smiluj se! Gospodine, smiluj se! Kriste, čuj nas! Kriste, usliši nas! Oče nebeski, Bože, smiluj nam se! Sine, otkupitelja svijeta, Bože, smiluj nam se! Duše Sveti, Bože, smiluj nam se! Sveto Trojstvo jedan, Bože, smiluj nam se! Sveta Marijo, moli za nas! Sveta Bogorodice, moli za nas! Sveta Djevo djevica, moli za nas! Majko Kristova, moli za nas! Majko Crkve, moli za nas! Majko, Božje milosti, moli za nas! Majko prebistra, moli za nas! Majko prečista, moli za nas! Majko neoskvrnjena, moli za nas! Majko nepovrijeđena, moli za nas! Majko ljubezna, moli za nas! Majko divna, moli za nas! Majko dobroga savjeta, moli za nas! Majko Stvoriteljeva, moli za nas! Majko Spasiteljeva moli za nas! Djevice premudra, moli za nas! Djevice časna, moli za nas! Djevice hvale dostojna, moli za nas! Djevice moguća, moli za nas! Djevice milostiva, moli za nas! Djevice vjerna, moli za nas! Ogledalo pravde, moli za nas! Prijestolje mudrost, moli za nas! Uzroče naše radosti, moli za nas! Posudo duhovna, moli za nas! Posudo poštovana, moli za nas! Posudo uzorna pobožnosti, moli za nas! Ružo otajstvena, moli za nas! Tornju Davidov, moli za nas! Tornju bjelokosni, moli za nas! Kućo zlatna, moli za nas! Škrinjo zavjetna, moli za nas! Vrata nebeska, moli za nas! Zvijezdo jutarnja, moli za nas! Zdravlje bolesnih, moli za nas! Utočište grešnika, moli za nas! Utjeho žalosnih, moli za nas! Pomoćnice kršćana, moli za nas! Kraljice anđela, moli za nas! Kraljice patrijarha, moli za nas! Kraljice proroka, moli za nas! Kraljice apostola, moli za nas! Kraljice mučenika, moli za nas! Kraljice ispovjednika, moli za nas! Kraljice djevica, moli za nas! Kraljice svih svetih, moli za nas! Kraljice bez grijeha istočnog začeta, moli za nas! Kraljice na nebo uznesena, moli za nas! Kraljice svete krunice, moli za nas! Kraljice mira, moli za nas!

BOŽJA PORUKA

BOŽJA PORUKA

Pripovijeda mi jedna mlađa osoba kako je, vozeći se automobilom kroz grad, zastala pred pješačkim prijelazom da propusti dvoje starčeka.

Dvoje starčeka – tako je rekla. Istina, s obzirom na njezinu dob, lako je moguće da se ta odrednica odnosi na prošireniji krug ljudi, na mnoge od nas.

Pripovijeda mi da su se oni, vidjevši da je zastala, uhvatili za ruke i tako – s rukom u ruci – pošli preko pješačkog prijelaza. Ali umjesto da se požure, išli su polako – s noge na nogu. Ni to im nije bilo dovoljno; nasred pješačkog prijelaza zastali su i poljubili se.

Za moju pripovjedačicu to je bilo previše.
- Tlak mi je skočio na dvjesto! – rekla mi je. – Nisam znala što bih učinila. I zašto sam uopće zastala pred pješačkim prijelazom?!

Zatrubila sam im, a oni su nastavili s noge na nogu kao da se to njih ne tiče.
Pogledao sam ju i rekao: - Ne razumijem te. Bog ti pošalje jedan krasan par da ti prenesu njegovu poruku, a ti mu trubiš?!

Budući da ni ona mene nije razumjela, rekao sam joj: - Bog ti je želio reći da malo usporiš. I odmah ti je pokazao kako će ti život izgledati, budeš li usporila… Pokazao ti je kakav ti život želi… U utrci sa svojim obvezama, utrci koju sami sebi namećemo, tako često projurimo mimo svog života.

Kad na kraju dana osjetimo potrebu pobrojati nekome gdje smo sve bili, što smo sve od jutra učinili, dogodi nam se da moramo zaključiti da toga dana zapravo nismo ni živjeli: da smo samo odrađivali nešto što nazivamo svojim životom.
Zaključimo da to i nije bio naš dan. Da ga nismo dospjeli na dobar način podijeliti sa svojima. Zaključimo da takav dan ne bismo poželjeli nekome koga volimo.
Uistinu, dan u kojemu nismo imali vremena za ljude i Boga, i nije bio dan.

Dan u kojemu se nismo potrudili čuti, u kojemu smo prečuli one s kojima živimo, one koje volimo, u kojemu im nismo dopustili da dođu do riječi, izgubljen je dan.

Dan kroz koji nismo išli u Božjoj prisutnosti prosuli smo poput pijeska u vjetar.
Dužni smo i sebi samima i svima kojima je mjesto u našem srcu, dužni smo životu, naći vremena za srce svoga života. Za ljubav.

Ne ispunimo li taj dug, sreća koja nam je nadohvat ruke, nadohvat duše, ostat će nam nedostupna.
I oskudijevat ćemo. I toliki, toliki će zbog toga oskudijevati.

PRVA PROPOVIJED

PRVA PROPOVIJED





U crkvu je na misno slavlje, među ostalim vjernicima, došla i mlada obitelj s troje malene, predškolske djece.



Dvoje, tek nešto starije djece bilo je mirno, dok je treće, najmlađe, već od početka mise neprestano - čas glasnije, čas tiše - tražilo nešto od svojih roditelja. I činilo se da uvijek traži nešto drugo, a ne ono što su mu se oni toga časa dosjetili pružitSelilo se s očevih na majčine ruke, pa opet na očeve, i tako naizmjence.Vjernici koji su se nalazili u njihovoj neposrednoj blizini, ispočetka su se zadovoljili time da im svako malo upućuju prijekorne poglede pune negodovanja. Nakon nekog vremena shvatili su da to neće biti dovoljno, te su između sebe, ispod glasa, počeli izmjenjivati razne primjedbe i prigovore, tim mladim roditeljima sasvim dovoljno čujne.


Kad su roditelji zaključili da trenutno nemaju dovoljno mogućnosti i snage za neravnopravnu borbu sa svojim najmanjim djetetom i namrgođenim vjernicima, mladi je otac, preuzevši dijete od majke, baš za čitanja iz evanđelja, izišao s njima u predvorje, od crkvenog prostora odijeljeno staklenom pregradom.
I odavde će, mislio je, barem donekle moći sudjelovati u misi, a njegovo dijete neće remetiti mir ostalim vjernicima.



No kad je svećenik dočitao evanđeosko čitanje i podigao pogled, primjetio je da je iz nevelike crkve izišao mladi otac sa djetetom.

"Prije nego što započnem sa propovijedi", rekao je, "zamolio bih oca sa djetetom da se vrati u crkvu. K svojima. Među nas."

Dio se vjernika s nelagodom međusobno pogledao. Mladome ocu, pak, iako je putem razglasa jasno čuo svećenikove riječi, nije dopiralo do svijesti da se te riječi odnose na njega. No, svećenik je bio uporan.


"Molim vas, gospodine", nastavio je, "vratite se u crkvu. Ovdje je vaše mjesto. Mi smo svi jedna obitelj. A u obitelji ima mjesta za svakoga: i za mlade i za stare, i za mirnije i za nemirnije. Moramo naučiti živjeti zajedno, jer bez toga nećemo razumjeti Evanđelje. Bez toga ne možemo razumjeti što je Crkva."



Mladi se čovjek, zbunjeno se osmjehujući, vrati k svojima u crkvu.

"Sada možemo nastaviti.", zadovoljnim glasom započe svećenik svoju drugu propovjed, jer je prva, silno dojmljiva, ostala zauvijek upisana u duše svih prisutnih.

Preminuće sv. Franje

Preminuće sv. Našega oca Franje spomen je smrti Franje iz Asiza. Obolio je teško od mnogih bolesti, iscrpljen pokorom, opečaćen Kristovim ranama Franjo smjerno očekuje smrt jer nam je "brat liječnik" jasno navijestio: "...umrijet ćeš krajem rujna ili četvrtog listopada". Nalazi snagu i raširenih ruku kliče: "Dobro mi došla, sestro moja smrti!" Traži od braće da ga prenesu u Porcijunkulu. Ondje zamoli da mu iz Ivanova Evanđelja (Iv 13, 1-15) pročitaju Isusov oproštajni... govor i izvješće o pranju nogu. Potom braći razdijeli komadiće kruha. Zatraži da ga polože na zemlju gologa, raširi ruke kao na križ. Braća mu pjevaju "Pjesmu stvorova" te s njima otpjeva psalam 142.  I Franjo preminu navečer 3. listopada 1226, u dobi od 44 godine. Ostade među njegovom braćom sjećanje njegovog prijelaza k Ocu na nebu, te ga iznova i na njegov način obredom obnavljaju. object width="720" height="404">

PRED SVETOHRANIŠTEM

PRED SVETOHRANIŠTEM

Euharistijska prisutnost Isusa Krista osobito je privilegirano mjesto meditacije. Isus je Bog ali i čovjek. Radi se, dakle, ne samo o njegovoj božanskoj nego i ljudskoj prisutnosti i to na osobit nekako zgusnut način. Onaj isti Isus, čovjek iz Nazareta, sa svojim ljudskim tijelom - iako uskrslim - prisutan je tu.

Čitavo njegovo djelo spasavanja čovječanstva tu je u akciji. Svetohranište je produžetak svete Mise. Čitava je crkva vidljivo, ili nevidljivo tu prisutna. Euharistija je središte Crkve i njezin izvor. Tu Isus čeka, čezne za čovjekom da ga otkupi, oslobodi i vjernika osposobi da ga svjedoči i navješta. Tu je Isus, koji razumije naš jezik, zna naše prilike, poznaje tebe po imenu. Isus koji želi da se s njime hranimo i postanemo njegovo Tijelo. Otajstvo u kojem se njegova Krv prelijeva u našu, njegovo Tijelo postaje našim. Euharistija je bogadstvo pred koje treba stati i upijati ga. Tko se odluči za meditacije pred euharistijskim Isusom Kristom, svaki će se dan vraćati kući preporođen. Bit će bremenit i bogat Isusom.

Utorkom U KAPELICI GOSPE OD ANĐELA(kod časnih sestara) posebno klanjanje u 18.30h pred Presvetim imaju mladi i svi oni koji se tako osječaju,dok svakog prvog utorka u mjesecu u kapelici članovi Zbora imaju molitveni susret i klanjanje.Također stariji imaju zajedničko klanjanje ponedjeljkom u 16h iza kojeg bude sveta Misa.

A svi vi možete doči u vrijeme kada vam odgovara i olakšati svoju dušu pred Isusom u Presvetom Oltarskom Sakramentu.

O nama ;)

Zbor Sv Ilije Proroka počeo je djelovati u župi prije 5 godina kao mala zajednica koja se okupljala na molitvu i pjesmu, u prostorima župne crkve i kapelice Gospe od Anđela kod časnih sestara.

Prvotna namjera i motivacija za ovakve susrete bilo je ozračje bratske ljubavi, doživljaj prisutnosti Duha Svetog i kroz njega dublji doživljaj vjere i jasnije spoznavanje Boga, kao i radost, jednostavne a lijepe pjesme, ali i kroz sve to prisutna želja za snažnijim življenjem onoga u što vjerujemo.

Tek mala skupina mladih odlučila je aktivno sudjelovati kod večernje mise (pjevanjem, čitanjem, ministriranjem). Dogodilo se to prvi put 17.listopada 2007.

Od tada zbor djeluje s većim ili manjim brojem članova, kako svirača, tako pjevača, a kroz njega je prošlo mnoštvo mladih i manje mladih ljudi. Upravo njegovo stalno živo i promjenjivo tijelo donijelo je u njega bogatstvo i raznolikost koju sa sobom donosi mladost.

Kroz godine, osim animiranja misa, kako u župnoj crkvi, tako i ponekad u okolnim mjestima, pjevalo se uz vjenčanja, krštenja, sudjelovalo se na duhovnim obnovama, na koncertima, kako u Kiseljaku, tako i u drugim župama, te su tako nastala i trajna prijateljstva i veze s drugim ljudima i zborovima. Sudjelovalo se i na manifestacijama vezanima uz Advent, Božić, kako u našem gradu, tako i u našim susjednim župama.

Upravo zbog lijepih iskustava i doživljaja koje smo imali prilike proživjeti kroz prošlih nekoliko godina, koristimo ovu priliku i pozivamo sve mlade i ne mlade ljude s imalo sluha ili vještinom sviranja bilo kojeg instrumenta (dobro, osim bubnjeva ...), a sa željom za pjevanjem, sviranjem, druženjem, znači aktivnim sudjelovanjem u životu župe, da se jave i priključe što je moguće prije. To se svakako odnosi i na stare, trenutno bivše članove, koji bi se opet htjeli uključiti u rad zbora (i u sve ostale zabavne aktivnosti vezane uz njega ).

Probe zbora su srijedom u 19 sati te nedjeljom u 18 sati kada pjevamo na misi.

Dođite, jer svatko ima nešto dobro što može donijeti u sebi te dijeljenjem s drugima može učiniti ovu zajednicu još življom, boljom, snažnijom i bogatijom.

" target="_blank">

Kako mali ljudi slave blagdan Male Gospe - hodočašće u Ramu

Kako mali ljudi slave blagdan Male Gospe - hodočašće u Ramu

                                                                                                                                    Piše:Marijela Vučić

Kad netko vama drag slavi rođendan, vi kupite lijep poklon i zaputite se toj dragoj osobi na proslavu. Tako smo i mi, ekipica iz našega Zbora i opet naši najdraži prijatelji, 08. rujna ove godine, krenuli u Gospino svetište u Ramu, gdje je na pitoresknom poluotoku Šćit, sagrađena hodočasnička crkva Majke od milosti i franjevački samostan. Dođosmo čestitati rođendan našoj Majci, samo što umjesto bilo kakvih skupocjenih poklona, nakita, parfema i kojekakvih materijalističkih sitnica, Kraljici poklonismo dar koji nema ovozemaljsku cijenu, dar kojemu se svatko najviše obraduje, a koja ga ne košta ništa - čistu ljubav. Kao i obično, od trenutka kad su zabrundali motori odveć trošnog autobusa, pa sve do samog dolaska u Ramu, oblak veselja i radosti nadvio se nad nas pedesetak, a ovaj put je bio možda zanimljiviji od ostalih do sada, iz razloga što je generacijski jaz među hodočasnicima bio veći, pa se cijelo vrijeme u zraku osjećao duh veselog takmičenja za prevlast u autobusu. Prema Rami, prvo i jedino mjesto za odmor i protezanje nogu, bilo je Rostovo. Tu nas ljubazni konobar Mujo, al ne onaj čuveni koji se samo druži sa svojim jaranom Suljom i vjernom ženom Fatom, ponudi kaficom, a mi popismo kavu i opet, put pod noge. Vozeći se tako vijugavom cestom prema sjevernoj Hercegovini, prolazili smo kroz prelijep bosanskohercegovački krajolik, uvjerivši se da ova zemlja, premda nema nikakav normalan politički, pravni, socijalni, zdravstveni ili bilo kakav drugi sustav kojeg stvara ljudska ruka, ima jedan jedini, najljepši, prirodni krajobraz kojeg stvori Onaj koji nije političar, niti pravnik, nego Onaj koji u početku bijaše samo Riječ. Katica se pobrinula da taj prizor ne bude samo pogled u očaravajuću daljinu, nego ga je svojim aparatom pretvorila u najljepše fotografije koje će nas uvijek podsjećati kako je lijepa naša država. Dolazak u Ramu nas je, kako se u žargonu kaže, "izuo iz cipela". Na Šćitu nigdje čovjeka pod nebom plavim, samo ledina i ponositi samostan prkosiše visokoj rujanskoj temperaturi. Pomalo smo se začudili, pa danas je trebao biti teferić, i sve je trebalo vrvjeti ljudima i živopisnim šarenilom. Međutim, pojavila se odnekud neka ljubazna gospođica koja nas obavijesti da se Gospin rođendan slavio dan ranije, pa stoga nam savjetova da požurimo u Rumboke, tamo se u 11:00 h slavila Sv. Misa u drugoj crkvi. Tako i uradismo, opet u drndavi bus, i pohitasmo u Rumboke na Misu. Kako smo već došli "pet do dvanaest", sprintom zabasasmo u lijepu, ali znatno manju crkvicu. Lokalni ljudi su nas gledali s upitnicima iznad glava, misleći Boga pitaj koji su ovo ljudi u njihovoj bašti. Budući da je naša Marija, jedna od članica zbora upravo rodom iz ovog kraja, naiđosmo na nekoliko poznatih lica, a mene osobito obradova kad upoznah dvije sestre Jozić, Sonju i Ivanku, čiji je brat svećenik dobar prijatelj moje obitelji. Vratili smo se mi na Šćit, naravno, i tamo napravili pravo rođendansko veselje uz kiseljačke pogače, burek i zvuke najpoznatije kiseljačke gitare, one Tomine, ako se sjećate. Dok su jedni otišli u obilazak etnografskog muzeja, drugi su ostali pjevati i svirati, a "u pomoć" nam je stigao i naš stari prijatelj iz Rame, Vlado, koji je donio ramsku rakiju i vino da upotpuni slavlje. Zaista vam kažem, nema ljepšeg osjećaja nego kad ste dio malog društva čiju suštinu čine velika srca ispunjena ljubavlju. Nema novaca na svijetu kojima se može platiti ono vrijeme koje provedete s ljudima koji su vam dragi, koji vam puno daju, a ne traže kusur. Takav je osjećaj bio onog dana u Rami. Osmjesi jednostavno nisu imali kamo otići s naših lica, a veselje se udomaćilo u našem društvu kao da mu je tu kuća. I vjerujem da je i bila, jer nismo dovoljno bogati da kupujemo jeftine stvari. Zato onaj dan, na Gospin rođendan dođosmo u Ramu darovati nešto jako skupo, a ne kupuje se novcem. Kako rekoh na početku, dođosmo darovati čistu ljubav, a ljubav dobismo i zauzvrat.

" target="_blank">