Kako mali ljudi slave blagdan Male Gospe - hodočašće u Ramu
Piše:Marijela Vučić
Kad netko
vama drag slavi rođendan, vi kupite lijep poklon i zaputite se toj dragoj osobi
na proslavu. Tako smo i mi, ekipica iz našega Zbora i opet naši najdraži
prijatelji, 08. rujna ove godine, krenuli u Gospino svetište u Ramu, gdje je na
pitoresknom poluotoku Šćit, sagrađena hodočasnička crkva Majke od milosti i
franjevački samostan. Dođosmo čestitati rođendan našoj Majci, samo što umjesto
bilo kakvih skupocjenih poklona, nakita, parfema i kojekakvih materijalističkih
sitnica, Kraljici poklonismo dar koji nema ovozemaljsku cijenu, dar kojemu se
svatko najviše obraduje, a koja ga ne košta ništa - čistu ljubav. Kao i obično,
od trenutka kad su zabrundali motori odveć trošnog autobusa, pa sve do samog
dolaska u Ramu, oblak veselja i radosti nadvio se nad nas pedesetak, a ovaj put
je bio možda zanimljiviji od ostalih do sada, iz razloga što je generacijski
jaz među hodočasnicima bio veći, pa se cijelo vrijeme u zraku osjećao duh
veselog takmičenja za prevlast u autobusu. Prema Rami, prvo i jedino mjesto za
odmor i protezanje nogu, bilo je Rostovo. Tu nas ljubazni konobar Mujo, al ne
onaj čuveni koji se samo druži sa svojim jaranom Suljom i vjernom ženom Fatom,
ponudi kaficom, a mi popismo kavu i opet, put pod noge. Vozeći se tako
vijugavom cestom prema sjevernoj Hercegovini, prolazili smo kroz prelijep
bosanskohercegovački krajolik, uvjerivši se da ova zemlja, premda nema nikakav
normalan politički, pravni, socijalni, zdravstveni ili bilo kakav drugi sustav
kojeg stvara ljudska ruka, ima jedan jedini, najljepši, prirodni krajobraz
kojeg stvori Onaj koji nije političar, niti pravnik, nego Onaj koji u početku
bijaše samo Riječ. Katica se pobrinula da taj prizor ne bude samo pogled u
očaravajuću daljinu, nego ga je svojim aparatom pretvorila u najljepše fotografije
koje će nas uvijek podsjećati kako je lijepa naša država. Dolazak u Ramu nas
je, kako se u žargonu kaže, "izuo iz cipela". Na Šćitu nigdje čovjeka
pod nebom plavim, samo ledina i ponositi samostan prkosiše visokoj rujanskoj
temperaturi. Pomalo smo se začudili, pa danas je trebao biti teferić, i sve je
trebalo vrvjeti ljudima i živopisnim šarenilom. Međutim, pojavila se odnekud
neka ljubazna gospođica koja nas obavijesti da se Gospin rođendan slavio dan
ranije, pa stoga nam savjetova da požurimo u Rumboke, tamo se u 11:00 h slavila
Sv. Misa u drugoj crkvi. Tako i uradismo, opet u drndavi bus, i pohitasmo u
Rumboke na Misu. Kako smo već došli "pet do dvanaest", sprintom
zabasasmo u lijepu, ali znatno manju crkvicu. Lokalni ljudi su nas gledali s upitnicima
iznad glava, misleći Boga pitaj koji su ovo ljudi u njihovoj bašti. Budući da
je naša Marija, jedna od članica zbora upravo rodom iz ovog kraja, naiđosmo na
nekoliko poznatih lica, a mene osobito obradova kad upoznah dvije sestre Jozić,
Sonju i Ivanku, čiji je brat svećenik dobar prijatelj moje obitelji. Vratili
smo se mi na Šćit, naravno, i tamo napravili pravo rođendansko veselje uz
kiseljačke pogače, burek i zvuke najpoznatije kiseljačke gitare, one Tomine,
ako se sjećate. Dok su jedni otišli u obilazak etnografskog muzeja, drugi su
ostali pjevati i svirati, a "u pomoć" nam je stigao i naš stari
prijatelj iz Rame, Vlado, koji je donio ramsku rakiju i vino da upotpuni
slavlje. Zaista vam kažem, nema ljepšeg osjećaja nego kad ste dio malog društva
čiju suštinu čine velika srca ispunjena ljubavlju. Nema novaca na svijetu
kojima se može platiti ono vrijeme koje provedete s ljudima koji su vam dragi,
koji vam puno daju, a ne traže kusur. Takav je osjećaj bio onog dana u Rami.
Osmjesi jednostavno nisu imali kamo otići s naših lica, a veselje se udomaćilo
u našem društvu kao da mu je tu kuća. I vjerujem da je i bila, jer nismo
dovoljno bogati da kupujemo jeftine stvari. Zato onaj dan, na Gospin rođendan
dođosmo u Ramu darovati nešto jako skupo, a ne kupuje se novcem. Kako rekoh na
početku, dođosmo darovati čistu ljubav, a ljubav dobismo i zauzvrat.
Nema komentara:
Objavi komentar