Došli smo Ti MAJKO DRAGA

Došli  smo Ti Majko draga.....

Piše:Marijela Vučić

"Iz daljine svjetlost neba putuje kroz povijest,
stoljećima dugim pobijedilo je tamu. 
Osvijetljivši živote mnoge, jasno svima javlja, 
da živjeti se ne može bez istine... Emanuel!"

I doista, Bog s nama bi u subotu, 04. kolovoza, kad kao braća i sestre, u cik zore, pođosmo prema malom mjestu, među hercegovačkim gorama. U potrazi za istom Svjetlošću i Istinom, koja stoljećima blagoslivlja naše živote, desetci tisuća mladih iz cijelog svijeta, kao i grupica od nas tridesetak, što iz Zbora Sv. Ilije proroka, što naših dragih prijatelja, krenusmo put, slavom okrunjenog i ljubavlju ispunjenog Međugorja. Prije nego li su se uopće i pokrenuli motori autobusa, melodija radosti i neke mistične sreće, zavijorila se poput nevidljive zastave kojom smo salutirali Isusu i Majci Njegovoj, kojima se pođosmo pokloniti. Tomo, kao i obično, ponese instrument koji uvelike nalikuje gitari, samo što se ovaj razlikuje utoliko, što je glazba koju proizvodi kudikamo harmoničnija od bilo koje glazbe svijeta, jer ova gitara ne plače, i ne cvili, ona se smije unutarnjom ljepotom koju samo On čini veličanstvenom. Iako su Eva, Ivana i teta Marija mnogo nedostajale, soprani koji se okupiše oko Tome kao oko logorske vatre, zatreperiše i zapjevaše glasno, pa ponekad uz Katicinu pomoć, čak i do terce. Sandra, Adrijana, Matea, kao i svi ostali soprani i altovi, pustiše glasove da ih odvedu u nebeske visine glorije i uzvišenja. Josip i Mladen pak, svojim izvođenjem duhovnih pjesama, baš kao ozbiljni tenori, skoro pa stadoše bok uz bok Pavarottiju i družini. U redu, možda u zbilji i nismo zvučali kao svi velikani u povijesti glazbenog stvaralaštva, al naša su srca bila ispunjena baš kao i da jesmo. Naša su srca znala komu pjevamo, i spojila su se u jedno veliko koje je radosno klicalo pjesmu hvale. Naša su srca u subotu zaista živjela jednu svojevrsnu odu radosti. Prema Međugorju, svratismo u Bijelo Polje, u obnovljeni samostan školskih sestara franjevaka, u koji se prije otprilike godinu dana, preselila i s. Dominika Anić, franjevka koja je djelovala kao ravnateljica dječjeg vrtića sv. Franje u Kiseljaku.

Uz topao doček, i još toplije riječi, Dominika nas je provela kroz samostan, pokazavši nam pri tom i novouređenu samostansku kapelu, koja zaista plijeni svojom ljepotom, kao i galeriju slika, prostoriju s uspomenama, te na poslijetku i samostansko groblje, u kojima počivaju mnoge sestre franjevke, a među njima, usuđujem se reći - naša sestra, Tihomira Božić. Zagrljajima i pozdravima, oprostili smo se od Dominike, i ponovno pjevajući, nastavili naše hodočašće. Nije trebalo odveć dugo da iz Mostara dođemo u malo, svetošću okrunjeno Međugorje. Odmah po dolasku, zaputili smo se na mjesto odakle se zapravo i pronio glas o Međugorju, mjesto zvano Podbrdo. Premda nesnosna vrućina i temperatura zraka koja je sigurno dosezala i maksimum od 40 stupnjeva, nisu nas spriječile da se, uz Božju pomoć, popnemo na mjesto gdje se nevinoj dječici, prije tridesetak godina, u svoj svojoj slavi, ukazala Djevica Marija. Nakon toga, otišli smo u vrt Sv. Franje, gdje smo se pošteno najeli i okrijepili i tijelo, a odmah nakon toga i duh, opet pjesmom i muzikom. Zanimljivo je bilo gledati one prolaznike koji su nam se redovno priključivali u pjesmi. Popodne je zapravo i krenuo cijeli program zbog kojeg smo u jednu ruku i došli, a to je festival Mladih koji tradicionalno okuplja stotinjak tisuća mladih, iz više od 60 zemalja svijeta svake godine, a koji je ovaj put trajao od 01. do 06. kolovoza 2012. g.. Događaj je bio impresivan.
Gledati kako različiti ljudi na isti način vole jednu Majku i jednog Sina, ostavlja pečat ljubavi dok se ne pretvorimo u prah, od kojeg smo i napravljeni. Baš kao što pjesma kaže: "Došli smo Ti Majko draga, sa svih strana ove zemlje, donijesmo Ti svoje jade, i njima naše želje!" - došli smo na sveto tlo, reći "Hvala", i "Oprosti nam Majko", jer nismo svjesni koliko nas voliš, a kako nam to često malo znači. Predstava koju nismo uspjeli pogledati do kraja, bila je zastor u našoj subotnjoj idili gdje smo mi, kao pravi ponizni hodočasnici, imali privilegiju svjedočiti živog Krista. I što više reći, osim: ".. Pogledaj nas, zagrli nas, svoje ruke stavi na nas! Svome Sinu preporuči, Majko Mira, moli za nas!"