O nama ;)

Zbor Sv Ilije Proroka počeo je djelovati u župi prije 5 godina kao mala zajednica koja se okupljala na molitvu i pjesmu, u prostorima župne crkve i kapelice Gospe od Anđela kod časnih sestara.

Prvotna namjera i motivacija za ovakve susrete bilo je ozračje bratske ljubavi, doživljaj prisutnosti Duha Svetog i kroz njega dublji doživljaj vjere i jasnije spoznavanje Boga, kao i radost, jednostavne a lijepe pjesme, ali i kroz sve to prisutna želja za snažnijim življenjem onoga u što vjerujemo.

Tek mala skupina mladih odlučila je aktivno sudjelovati kod večernje mise (pjevanjem, čitanjem, ministriranjem). Dogodilo se to prvi put 17.listopada 2007.

Od tada zbor djeluje s većim ili manjim brojem članova, kako svirača, tako pjevača, a kroz njega je prošlo mnoštvo mladih i manje mladih ljudi. Upravo njegovo stalno živo i promjenjivo tijelo donijelo je u njega bogatstvo i raznolikost koju sa sobom donosi mladost.

Kroz godine, osim animiranja misa, kako u župnoj crkvi, tako i ponekad u okolnim mjestima, pjevalo se uz vjenčanja, krštenja, sudjelovalo se na duhovnim obnovama, na koncertima, kako u Kiseljaku, tako i u drugim župama, te su tako nastala i trajna prijateljstva i veze s drugim ljudima i zborovima. Sudjelovalo se i na manifestacijama vezanima uz Advent, Božić, kako u našem gradu, tako i u našim susjednim župama.

Upravo zbog lijepih iskustava i doživljaja koje smo imali prilike proživjeti kroz prošlih nekoliko godina, koristimo ovu priliku i pozivamo sve mlade i ne mlade ljude s imalo sluha ili vještinom sviranja bilo kojeg instrumenta (dobro, osim bubnjeva ...), a sa željom za pjevanjem, sviranjem, druženjem, znači aktivnim sudjelovanjem u životu župe, da se jave i priključe što je moguće prije. To se svakako odnosi i na stare, trenutno bivše članove, koji bi se opet htjeli uključiti u rad zbora (i u sve ostale zabavne aktivnosti vezane uz njega ).

Probe zbora su srijedom u 19 sati te nedjeljom u 18 sati kada pjevamo na misi.

Dođite, jer svatko ima nešto dobro što može donijeti u sebi te dijeljenjem s drugima može učiniti ovu zajednicu još življom, boljom, snažnijom i bogatijom.

" target="_blank">

Kako mali ljudi slave blagdan Male Gospe - hodočašće u Ramu

Kako mali ljudi slave blagdan Male Gospe - hodočašće u Ramu

                                                                                                                                    Piše:Marijela Vučić

Kad netko vama drag slavi rođendan, vi kupite lijep poklon i zaputite se toj dragoj osobi na proslavu. Tako smo i mi, ekipica iz našega Zbora i opet naši najdraži prijatelji, 08. rujna ove godine, krenuli u Gospino svetište u Ramu, gdje je na pitoresknom poluotoku Šćit, sagrađena hodočasnička crkva Majke od milosti i franjevački samostan. Dođosmo čestitati rođendan našoj Majci, samo što umjesto bilo kakvih skupocjenih poklona, nakita, parfema i kojekakvih materijalističkih sitnica, Kraljici poklonismo dar koji nema ovozemaljsku cijenu, dar kojemu se svatko najviše obraduje, a koja ga ne košta ništa - čistu ljubav. Kao i obično, od trenutka kad su zabrundali motori odveć trošnog autobusa, pa sve do samog dolaska u Ramu, oblak veselja i radosti nadvio se nad nas pedesetak, a ovaj put je bio možda zanimljiviji od ostalih do sada, iz razloga što je generacijski jaz među hodočasnicima bio veći, pa se cijelo vrijeme u zraku osjećao duh veselog takmičenja za prevlast u autobusu. Prema Rami, prvo i jedino mjesto za odmor i protezanje nogu, bilo je Rostovo. Tu nas ljubazni konobar Mujo, al ne onaj čuveni koji se samo druži sa svojim jaranom Suljom i vjernom ženom Fatom, ponudi kaficom, a mi popismo kavu i opet, put pod noge. Vozeći se tako vijugavom cestom prema sjevernoj Hercegovini, prolazili smo kroz prelijep bosanskohercegovački krajolik, uvjerivši se da ova zemlja, premda nema nikakav normalan politički, pravni, socijalni, zdravstveni ili bilo kakav drugi sustav kojeg stvara ljudska ruka, ima jedan jedini, najljepši, prirodni krajobraz kojeg stvori Onaj koji nije političar, niti pravnik, nego Onaj koji u početku bijaše samo Riječ. Katica se pobrinula da taj prizor ne bude samo pogled u očaravajuću daljinu, nego ga je svojim aparatom pretvorila u najljepše fotografije koje će nas uvijek podsjećati kako je lijepa naša država. Dolazak u Ramu nas je, kako se u žargonu kaže, "izuo iz cipela". Na Šćitu nigdje čovjeka pod nebom plavim, samo ledina i ponositi samostan prkosiše visokoj rujanskoj temperaturi. Pomalo smo se začudili, pa danas je trebao biti teferić, i sve je trebalo vrvjeti ljudima i živopisnim šarenilom. Međutim, pojavila se odnekud neka ljubazna gospođica koja nas obavijesti da se Gospin rođendan slavio dan ranije, pa stoga nam savjetova da požurimo u Rumboke, tamo se u 11:00 h slavila Sv. Misa u drugoj crkvi. Tako i uradismo, opet u drndavi bus, i pohitasmo u Rumboke na Misu. Kako smo već došli "pet do dvanaest", sprintom zabasasmo u lijepu, ali znatno manju crkvicu. Lokalni ljudi su nas gledali s upitnicima iznad glava, misleći Boga pitaj koji su ovo ljudi u njihovoj bašti. Budući da je naša Marija, jedna od članica zbora upravo rodom iz ovog kraja, naiđosmo na nekoliko poznatih lica, a mene osobito obradova kad upoznah dvije sestre Jozić, Sonju i Ivanku, čiji je brat svećenik dobar prijatelj moje obitelji. Vratili smo se mi na Šćit, naravno, i tamo napravili pravo rođendansko veselje uz kiseljačke pogače, burek i zvuke najpoznatije kiseljačke gitare, one Tomine, ako se sjećate. Dok su jedni otišli u obilazak etnografskog muzeja, drugi su ostali pjevati i svirati, a "u pomoć" nam je stigao i naš stari prijatelj iz Rame, Vlado, koji je donio ramsku rakiju i vino da upotpuni slavlje. Zaista vam kažem, nema ljepšeg osjećaja nego kad ste dio malog društva čiju suštinu čine velika srca ispunjena ljubavlju. Nema novaca na svijetu kojima se može platiti ono vrijeme koje provedete s ljudima koji su vam dragi, koji vam puno daju, a ne traže kusur. Takav je osjećaj bio onog dana u Rami. Osmjesi jednostavno nisu imali kamo otići s naših lica, a veselje se udomaćilo u našem društvu kao da mu je tu kuća. I vjerujem da je i bila, jer nismo dovoljno bogati da kupujemo jeftine stvari. Zato onaj dan, na Gospin rođendan dođosmo u Ramu darovati nešto jako skupo, a ne kupuje se novcem. Kako rekoh na početku, dođosmo darovati čistu ljubav, a ljubav dobismo i zauzvrat.

" target="_blank">

Od svetog Franje učimo pjevati

Sveti Franjo je bio čovjek pjesme. On je uvijek pjevao. Njegov je život postao pjesma i on je bio čovjek duše i srca, čovjek iskrenih osjećaja i pokreta duha, jer pjevanje dolazi iz duha, iz srca. Ali, posebno je zanimljiva stvar da je Franjo pjevao do kraja života i da je pjevao kad je onemoćao, kad nije bilo lako pjevati, jer pjevanje traži i malo fizičkog napora. On na samrtnoj postelji traži braću da mu pjevaju: Pjevajte braćo. Mi znamo da u takvim trenucima pjesma nikome ne pada na pamet, a on kao jednu od svojih posljednjih želja traži da mu pjevaju. A zašto bi to Franjo činio. Zašto bi na samrtnoj postelji tražio pjesmu. Zato jer mu je smrt bila sestrica a Sunce brat. A tko bi mu drugi bio bolji pratitelj na drugu obalu od sestre pjesme. Zato je pjesma u tom trenutku prikladna, zato nije zazorna. Nije sramota. I to su braća i poslušala i pjevala Franji. Pjevala mu da zadnje trenutke ovozemaljskog života provede u pjesmi da zadnje što čuje na ovome svijetu bude pjesma.. Htio je odavde ponijeti najljepše i htio je da to bude 

pjesma.

Eh, pjesma, pjesma. I sad mi tu pjevamo i mi smo k'o sveti Franjo. Nije to baš tako. Ako mi samo budemo pjevali pjesme, duhovne tematike, franjevačke ako hoćete, i ako budemo ponavljali Franjo ovo Franjo ono – nije to ono što je Franjo u svom životu ostvario. Nego bismo mi trebali doći do unutarnjeg poticaja, do početka, do izvora koji je Franju gonio da pjeva, koji ga je gonio da se izražava ne običnim riječima, nego pjesmom, melodijom stihovima. Nešto ga je potaklo i on bi spontano pjevao i svirao izbacivao i izmišljao stihove i pjesme ili bi pjevao dijelove Svetoga pisma. Kako do tog doći, kako da mi postanemo spontani pjevači, kako da mi postanemo Božji trubaduri kao sveti Franjo, što to nas treba dirnuti da odjednom zapjevamo. I u Franjino su vrijeme ljudi pjevali ali nitko nije pjevao kao on. I u Franjino je vrijeme bilo vrsnih pjevača, divnih anđeoskih glasova, muških i ženskih, dječjih i odraslih, i oni su bolje pjevali od svetog Franje. Ali on nije ostao upamćen po tenoru, baritonu ili basu, po koloritu, zvonkosti ili čistoći glasa, po nevjerojatnom sluhu i točnoj intonaciji, Franjina glazba je bila neka druga, ona je dolazila odnekle drugo i Franjina glazba nisu bile note, to je bilo nešto iznad nota, nešto na što su note tek malko upućivale. Njegova je pjesma otkrivala čovjeka koji je nešto otkrio i ne zna kako da to drugima prenese nego pjesmom, radošću, veseljem, ne može se objasniti riječima, samo slikama, samo kliktanjem, samo glasom drugačijim od svakodnevnog govora. I sad se mi sastali ovdje i pjevamo i mi smo ko sveti Franjo. Malo sutra.

Ali moramo pjevati braćo. I kad nam se ne pjeva moramo pjevati. I mi pjevamo unatoč svemu. Mi pjevamo zato što pjesmom pobjeđujemo, mi pjevamo da bismo sudjelovali, da bismo bili dio ovog zbora, pjevanjem zaboravljamo, pjevanjem praštamo, pjevanjem prelazimo preko stvari, sukoba, pjevanjem premošćujemo prošlost, preskačemo zidove briga, opterećenja, pjevanjem dotičemo najskrovitije dijelove svoga srca koje ne možemo dotaknuti običnim govorom jer ih običan govor ne može doseći, on nema krila kao što ih ima pjesma. Pjesma leti i čovjek s pjesmom kao da leti i pjesma ga nosi. I tako je Franjo letio kroz život.

Isus je prošao ovom zemljom čineći dobro. To je jedna od najljepših rečenica u Svetom pismu. Prošao je zemljom čineći dobro. A sveti Franjo je kao drugi Krist prošao zemljom pjevajući. Prošao je zemljom pjevajući. Nije ga ubila frustracija, nije ga ubila sekirancija, nije se dao uhvatiti u klopku neprestanog razmišljanja o problemima i brigama. Jer kome je do pjesme ako stalno razmišlja o problemima, samo problemi, problem na problem – kako ćeš pjevati. Moraš ostaviti probleme. Moraš ih pustiti – oni su tu, ti ih ostavi, ostavi na jedan trenutak, kao što smo mi ulazeći u ovu crkvu ostavili sve i sad smo tu na svetoj misi i ništa nam drugo nije važno. Franjo nije pjevao nekome, nekom slušatelju ili slušateljici, on nije koncertirao, Franjo je pjevao jer je morao pjevati, morao je izraziti pokrete svoje duše i svoga duha, morao je izraziti ono što je vidio svojim očima, osjetio svojim njuhom i čuo svojim ušima i spoznao svojom glavom i nije imao boljeg izražaja nego pjevati. 

Kad neka dvorana od 1000 mjesta bude posve popunjena, više ne može nitko stati. Hajd, neka se popune i oni hodnici sa strane s još tristo ljudi. Tada više doslovno nema mjesta. Međutim, ima nešto što može bez problema zauzeti sav ostali prostor u toj dvorani, a da nikome ne zasmeta. To bi bio recimo, zvuk, ton glas. I kad je dvorana dupkom puna, za zvuk nema problema i ne nedostaje mjesta. On posve ispuni dvoranu i ne zauzme ničije mjesto.

Tako je to nekako i s Bogom, koji ulazi u naše živote. Ponekad pomislimo daće potpuno osvojiti naš život i da za nas neće ništa ostati. Da ćemo morati potisnuti sve svoje želje…

Sveti Franjo je uvijek pjevao, kod njega je pjesma uvijek imala mjesta. Nije on bio glazbenik po zvanju, ni pjesnik, premda je napisao neke od najljepših stihova uopće u svojoj Pjesmi Bratu Suncu. On je bio pjesnik i glazbenik po svom životu, to je bio njegov životni stav. On je pjesmom komunicirao sa životom, prirodom, ljudima, biljkama i životinjama. Zato što se neke emocije i ideje mogu izreći samo tako i nikako drugačije, to je bio njegov način izražavanja.

Znamo da nam se ne pjeva baš uvijek, za pjevanje se traži posebno raspoloženje duha. A Franjo je bio tako raspoložen, veseo i jednostavan čovjek da je pjevao i nakon što su ga razbojnici na putu opljačkali i bacili u neku jamu. On se izranjavan i izubijan izvukao iz rupe i nastavio dalje pjevajući.

Kakve je oči imao sveti Franjo, da je vidio toliko ljepote i toliko razloga za pjesmu. Kako je on sve to uspio primijetiti? Što ga je tjeralo da pjeva, jer znamo da se ne pjeva često iz čista mira. Potreban je neki unutarnji poticaj, neki razlog.

Slavljenje Euharistije i život zajednice po bogoslužju

Slavljenje Euharistije i život zajednice po bogoslužju

Slavljenje Euharistije je izvor i vrhunac života naše Crkve i svake zajednice (usp. LG 2). Ona je velika oporuka Gospodinova koju nam je ostavio prije svoje muke i smrti (Lk 22,19) Ona je ono najdraagocijenije što kao Crkva imamo. Ona je srce naše Crkve, prema njoj je usmjereno sve drugo. Iz nje izvire život za sva druga područja i dijelove kršćanskog života. Iz ispravnog poimanja i rezumijevanje euharistije i njezine ispravne prakse ovisi čitav naš pastoral. Zbog toga nikada ne možemo dovoljno učiniti u brizi da dublje shvatimo i dobro uređujemo ovu «tajnu vjere». DANAŠNJA SITUACIJA Mnoštvo svećenika, pjevača, čitača, ministranata i drugih ljudi koji se brinu da u svakom našem mjestu bude sveta Misa ili da se slavi Euharistija. i sasvim sigurno da svima njima moramo reći jedan veliki i ljudski «hvala». Broj polaznika Mise opada. Ne smijemo biti slijepi i zatvarati oči pred činjenicom da broj polaznika Mise opada. Ima tome više razloga. Navest ćemo samo neke, koje u našoj biskupiji, ali ne samo u njoj, igraju važnu ulogu. Na prvom mjestu u našim manjim selima broj stanovnika opada. Starci umiru, a novi se ne rađaju, tako nestaje broj endjeljnih polaznika Mise Druga stvar koja utječe na broj polaznika Mise je gubitak svijesti o duhovnim vrijednostima. Pritisnuti smo materijalističko - potrošačkim mentalitetom gdje potpuno nestaju duhovne vrdijednosti. Slijedeći razlog sve menjam broju prisutnih slavljenika na nedjeljnoj Misi leži u činjenici što se naš vjerski odgoj temeljio na tradiciji, običajima. Pod pritiskom globalizacije ideja i svega što nam se nudi sve više i više se gube iz vida tradicionalne vrijednosti, a njihovo mjesto zauzima senzacija i različiti utjecaji raligioznih i kulturnih ponuda na svjetskom tržištu ideja. Ne malu ulogu igra i svijest o samodostatnosti čovjeka. Sve što trebam mogu sam napraviti, stvoriti ili kupiti. Bog mi je nepotreban. I za to vrijeme koje bi potrošio za nedjeljnu Euharistiju mogu mnogo ljepše i korisnije upotrijebiti. Bezbožno, potrošačko, uživalačko društvo prdopagira nedjelju kao vdrijeme za slobodne aktivnosti, sport, odmor, razonodu... I ponašanje kršćana je svelo primanje svih sakramenata na razinu nekog običaja, formalnosti pa tako i nedjeljno slavlje Euharistije. To nam pokazuje veći broj prisutnih u nekim prigodama: Božić, Veliki Tjedan, Fijere i sl. Jedan od temeljnih i bitnih razloga sve manjeg broja slavljenika nedjeljne Euharistije je ne razumijevanje jezika, govora i simbola samog slavlja. Doista, od Drugog vatikanskog Sabora imamo narodni i živi jezik u liturgiji. No, smisao i poruku nedjeljnih slavlja zapravo više ne razumijemo. Nigdje u društvu se ne govori o grijehu, milosti, spasenju, otkupljenju, i zapravo velika većina prisutnih i ne shvaća smisao tih riječi. Temeljni pojam i riječ: ljubav je toliko izmaterijalizirana, zloupotrebljena, seksualizirana da zapravo tu riječ sve više izbjegavamo u liturgiji. Tako malo pomalo se gubi osjećaj za potrebu dublje povezanosti s Bogom izvorom i središtem našeg života. Mladi sve više gube osjećaj potrebe za Euharistijom. Tako uz veliki broj krštenih nedjeljni sudionici euharistijskih slavlja postaju manjina. Bogu hvala kod nas se u svim župama pa i onim najmanjim još uvijek slavi nedjeljna Misa. No, moramo malo razmišljati o stanju u cijeloj Crkvi. U nekim krajevima Južne Amerike deseci tisuća ljudi imaju Misu možda jednom mjesečno. U drugim krajevima posebno misijskim ljudi pješače i po nekoliko sati da bi došli slaviti Euharistiju. U Njemačkoj i Austriji sve više župa nema nedjeljnu Misu. I mi se približavamo takvoj situaciji u biskupiji. Ima lijepi broj svećenika koji imaju po tri župe, pa prema tome i po tri Mise. Veliki broj svećenika je prešao pedesetu godinu života. Moramo misliti da je to veliko fizičko i psihičko opterećenje za svećenika, naročito o većim blagdanima. I ako uz to svećenik pokušava svijesno i savijesno slaviti Euharistiju. To postaje jedna velika i akutna potreba. Jesmo li toga svijesni? Svi smo pozvani da razmišljamo kako riješiti ovaj problem. Nikako nije kršćanski ni u duhu zajedništva reći: «Mi imamo nedjeljnu Misu, a za druge me nije briga.» Koliko je loša svijest ljudi o važnosti Mise pokazuje i činjenica da mnogi neće doći ako Misa nije u vrijeme koje njima odgovara ili kada su naviknuti. SLUŽBU BOŽJU NANOVO OTKRITI I UKLJUČITI SE Prvoj zajednici vjernika, onoj jeruzalemskoj čitamo: «Tako su po kućama lomili kruh i zajedno uzimali hranu vesela i priprosta srca» (Dj 2,46). Već od samih početaka naše Crkve skupljali su se vjernici na slavlje Euharistije i tako u našoj crkvi od najranije dobi idu zajedno slavljenje dana Gospodnjeg i slavljenje Euharistije. Oni zajedno tvore srce - središte i znak kršćanskog života.Biti kršćanin, katolik znači, prema jednoj uzrečici iz mučeničkih vremena: «Živjeti prema nedjeljnom zakonu.» Ili jedna druga uzrečica koja se nalazi napisana u zapisniku sa suđenja jednog mučenika. Na pitanje suca zašto je sudjelovao na slavljenju Euharistije nedjeljom, odgovorio je: «Mi ne možemo živjeti, a da ne slavimo dan Gospodnji.» Ovdje ćemo samo ukratko navesti, da se podsjetimo, zašto je nedjelja dan Gospodnji. Ovo se temelji na bibliji, a biblija je rijč Božja. Bog je stvarao svijet u šest dana, a sedmog se dana odmarao. Tako je naredio i čovjeku i dao mu šest dana u tjednu za rad. A sedmog se dana odmarao. Židovi su slavili subotu kao dan Gospodnji. Tako su strogo pazili na poštivanje ove zapovijedi da je čak bilo propisano koliko se koraka smije napraviti. To se kasnije toliko izrodilo da je to Isus napadao. Odmah nakon Isusova uskrsnuća prvi kršćani su počeli nedjelju slaviti kao dan Gospodnji jer je toga dana Isus uskrsnuo. Navedimo i to da ovaj sedmodnevni ritam šest dana rada, a jedan dan odmora odgovara ljudskom organizmu. To je medicinski dokazano. Staljin je htio uvesti deset dnevni radni tjedan, ali zarobljenici u Sibiru nisu mogli izdržati taj ritam pa je opet vratio na šestodnevni radni tjedan. Slaviti službu Božju znači prekinuti dnevnu i sedmičnu zaposlenost kao i dosadu svagdašnjice i sami sebe malo prisiliti na razmišljanje što je za naš život od neophodne važnosti, što nas nosi, što je najvažnije za naš život. Kod svijesnog slavljenja nedjeljne službe Božje poslaje nam jasno od kuda smo i zašto živimo. Ne živimo sami po sebi niti za sebe. Sabiremo se zajedno iz nedjelje u nedjelju da hvalimo i slavimo Boga, za njegovu dobrotu koju iz dana u dan smijemo doživljavati da mu zahvalimo za Isusa Krista kojega nam je darovao kao put, istinu i život (iv 14,6). I zato trebamo svaki put prije nego pođemo iz kuće sjetiti se upravo ovoga. Nije dobro obavljati tolike poslove nedjeljom ujutro prije Mise pa jedva imamo vremena za obično spremanje, te se trči na vrat na nos u crkvu i često se kasni, a zapravo nepripravljeni ulazimo u crkvu. Mi svećenici bi se trebali pitati kakva je naša priprema za slavljenje Euharistije, koliko puta smo makinalno, automatski išli slaviti nedjeljom, ali i ne samo nedjeljom sv. Misu. Kod Euharistije se sijećamo središnjeg Božjeg djela: smrti i uskrsnuća Isusa Krista. Oni nam postaju posadašnjeni i postaju nam temeljem i izvorom nade. Konačno u Euharistiji je sam Isus prisutan kao duhovna hrana za ovaj i za drugi život. Kad slavimo Euharistiju onda to ne smije biti kruta i ozbiljna prigoda, nego živo i radosno slavlje. Svi sudionici slavlja: djeca, mladi, odrasli, starci trebaju dušom i srcem sudjelovati. Radost u Bogu je naša snaga (Neh 8,10). I Zato bi trebali službu Božju slaviti svečano i uz sudjelovanje cijele zajednice. Do sada smo bili naviknuti da u crkvi za vrijeme Mise moramo biti kruti, ozbiljni, smrknuti, hladni. Kako je to užasno vidjeti na licu svećenika koji predvodi euharistijsko slavlje da u njemu nema ni trunka radosti, onog nutarnjeg veselja kojeg mora svatko od nas imati zbog toga jer se veseli, raduje djelu velikog Božjeg spasenja. Čini se kao da on sam u to ne vjeruje. Nekad su nas učili da je krutost, hladnoća, ozbiljnost temelj ovog slavlja. ne osuđujući nikoga navodim primjer užasne hladnoće bez trunka radosti koje se nije moglo vidjeti na licima svećenika ni poslužitelja u Sarajevskoj katedrali za vrijeme polnoćke, što se moglo lijepo vidjeti na televiziji. Neki svećenici, posebno mlađi, uvode svakakve teatralne akcije i geste, koje bi više odgovarale cirkusnom šatoru nego slavljenju Mise. Iza tih pokušaja čovjek ne može otkriti radost. Očito da ovu radost trebamo tražiti u jakoj svijesti da nas Bog ljubi ovakve kakvi jesmo i da nas želi po euharistijskom slavlju učiniti sudionicima Nebeske gozbe. Pritom služba Božja treba ostati služba Božja, a nikakko ne smije biti neki «hapening» (zabava) i zato je krivo mjeriti službu Božju prema njezinoj zabavnoj vrijednosti i mjerilima zabave. Bogoslužno slavlje treba, mnogo više biti prožeto strahopoštovanjem prema triput svetom Bogu i pred prisutnošću našeg Gospodina u sakramentu. Treba postojati mjesto (vrijeme) za šutnju, razmišljanje, poklon i osobni susret s Bogom. Činjenica je da se naša bogoslužja odvijaju kao po nekoj vrpci. Ljudi dolaze, sijedaju, ustaju, odlaze, sve manje i manje ih sudjeluje. Problem se pokušava riješiti uvađanjem zbora (ondje gdje se izgubila tradicija općeg «pučkog pjevanja»). Zbor preuzima ulogu mnoštva i tako se svi drugi sve više udaljuju od zajedničkog slavlja. Ima ljudi koji u crkvi nikad ne otvore usta izgovarajući neku zajedničku molitvu. Pa da se takve trome i inertne članove privuče ili ih se zadrži pokušava se na razne načine koji graniče sa cirkusnim pokušajima zadržati ili privući. Svi oni koji pokušavaju euharistijsko slavlje mjeriti nekim današnjim mjerilima zabave i razonode imaju sasvim krivo i griješe. Ima puno razloga koji utječu na naš odnos i na naše slavljenje Euharistije. Jedan od važnijih razloga je što pokušavamo euharistijsko slavlje podložiti mjerilima i zakonima današnjeg modernog tempa života. Najprije današnji tempo i zauzetost čovjeka sa brojnim obvezama. Ako slavljenje Mise u redovitim okolnostima traje više od sata svi postaju nervozni. Poseban je problem kod svećenika koji slave više Euharistija u različitim mjestima pa su vremenski vezani. Činjenica je da se ni sami svećenici ne pripravljaju za slavljenje Euharistije, da sami već unaprijed ne naprave koncept slavlja. Sve ide kao po vrpci - automatski. Ne želim ovim nikoga osuditi jer i sam osjećam ovdje veliku muku. Priprava je bliža i daljnja. U daljnju pripravu za euharistijsko slavlje spadalo bi najprije napraviti plan slavlja: izvježbati čitače, s njima prokomentirati tekstove. Uočiti konkretne potrebe zajednice i kako određene potrebe i situacije «ugraditi» u slavlje. Razmisliti što će se pjevati, što recitirati, gdje će se staviti šutnja, na kojem mjestu u slavlju «ugraditi» mogućnost osobnog poklona i susreta s Bogom, gdje će se dati vrijeme za osobno razmišljanje. Svakako treba se čuvati svake brzopletosti i nasilnog natjeravanja vjernika na sve ovo. Bilo bi pogrešno jednostavno uvesti nekoliko minuta šutnje. Neki su to pokušavali pa su vjernici odgovorili kašljucanjem, šuškanjem, tako da je ta šutnja postala kontraproduktivna i besmislana. Naglasimo i to da današnji čovjek ne voli tišinu, šutnju, ona mu ide na živce. Sami trebamo biti umjetnici šutnje da bi mogli animirati vjernike na šutnju. Bit ću slobodan iznijeti nekoliko vlastitih doživljaja. Na polnoćku, Veliki četvrtak, Uskrs, Velika Gospa i još ponekad uzimam prvi Kanon, pa nakon riječi: «Spomeni se, Gospodine, slugu i službenica svojih» nadodam: «A sada se sjetimo po imenu svih naših znanaca, prijatelja, rodbine, za kojih se ovog časa želimo pomoliti». Tako isto i nakon riječi: «Spomeni se, Gospodine, slugu i službenica svojih koji otiđoše pred nama obilejženi znakom vjere spavaju snom mira» nadodam: «A sada se sjetimo po imenu svojih pokojnika za kojih bih se željeli pomoliti.» U crkvi nastane grobna tišina. Očito sudionici slavlja prihvaćaju ovakvu tišinu, no vjerujem da bi neprestano ponavljanje svake nedjelje to pretvorilo u nešto makinalno. Ponekad pozovem nakon ispjevanog Svet na sabranost i na čin vjere da će se sada pred našim očima događati ono što se događalo u dvorani Posljednje večere... I nastane u crkvi tajac - osjeća se tišina... Ovo sam naveo kao primjer gdje možemo ljude motivirati na šutnju. No, sve ovo treba unaprijed pripraviti. Razmišljanje - je danas vrlo teško. Sjaćam se svojih dana iz sjemeništa i bogoslovije kako mi je teško padala meditacija i razmišljanje. No, ipak dobrom pripravom, podesnim formulacijama, poticajima može se postići određeni stupanj razmišljanja. Svakako da je predvoditelj dužan uzeti u obzir intelektualni nivo, duhovu izgrađenost zajednice. Zlatno pravilo bi trebalo biti: nikad ne ponuditi u slavlju zajednice ono što veliki dio sudionika ne može «prožvakati». Neki put ponudim bilo u pokajničkom činu, bilo na kraju propovijedi ili poslije Pričesti neki tekst nakon kojega sudionici slavlja ostanu zatečeni. Kad to osjetim onda ostanem neko vrijeme u šutnji. I opet naglašavam potrebu daljnje priprava da sam na to budem spreman. Što je najvažnije i da sam budem spreman ponuditi takva iznenađenja. Svakako da najprije moramo naučiti ljude što je šutnja, zašto se šuti, a onda ih polako uvoditi u šutnju i šutnju uvoditi u slavlje. U liturgijskom a posebno u euharistijskom slavlju treba dati mjesto osobnom poklonu i susretu s Bogom. Već sam napomenuo da kod naših suvremenika manjka osjećaj za sveto. I zato se predvoditelj slavlja mora potruditi kako uvesti sudionike u osobni susret s Bogom i poklon Bogu. Rijetko sam kada doživio da su prisutni bili motivirani, pozivani na osobni susret s Bogom. Moram priznati ponekad se i to čuej od nekih predvoditelja slavlja ali to je izrečeno takvim svečenim, ceremonijalnim tonom ili formulacijom koju ni ja nisam prihvatio kao poziv na susret s Bogom, a još manje je diralo ostale sudionike. U daljnju pripremu bi spadalo odrediti vrijeme, način, formulu, ton, kako bi poticaj imao odjeka kod sudionika slavlja. Svakako da se i šutnja i razmišljanje i susret s Bogom mogu i moraju ispreplitati.

Pridružite nam se u vježbanju i pjesmi

 Veliki župni zbor, koji pjeva pod nedjeljnim svetim misama u 8 sati, te na blagdane, vježba subotom u 18:30 sati u prostorijama crkve u kripti..Voditeljica zbora: NIKOLINA PAVLOVIĆ

Zbor Sv.Ilije Proroka, koji pjeva pod nedjeljnim svetim misama u 18 sati, te drugim prigodama kada se okupljaju mladi, osobito prilikom prve svete pričesti. Vježba srijedom u 19:00 sati u prostorijama crkve,u kripti.Vrlo će rado primiti nove članove voljne pripremati raznolik glazbeni repertoar, a osobito traži muške članove - tenore i basove.Voditelj zbora:. JOSIP SLIŠKOVIĆ

Dječji zbor, koji pjeva pod nedjeljnim svetim misama u 10 sati, te svakom prigodom kada se okupljaju djeca, vježba subotom u prostorijama crkve u kripti.Voditeljica zbora: s ANA MARIĆ

Za pristup u župske zborove, bilo u vrijeme proba, mise ili proslava, ne održava se audicija!
Ne traži se poznavanje nota! Niti se traži umijeće sviranja! Nije potrebno biti župljanin isključivo ove župe! Ne traže se nikakve diplome! Nije određena dobna granica!
Za pristup u župske zborove važno je:

IMATI DOBRU VOLJU
IMATI VREMENA ZA PROBU PJEVANJA
IMATI VREMENA ZA SEBE I DRUGE NEDJELJOM NA SVETIM MISAMA
IMATI ISUSA ZA PRIJATELJA
IMATI SAMO MALO, MALO SLUHA I NEŠTO MALO GLASA!

RADOSNO OČEKUJEMO VAŠ DOLAZAK!!

Ateist svjedoči: Bog me ozdravio po zagovoru bl. Ivana Pavla II!

Bio je dan uoči Badnjaka 2005. godine. Tijekom dana primio sam dvije vrećice krvi. Znao sam da umirem. Te odlučujuće noći htio sam biti sam. Oprostio sam se od svojih govoreći: »Htio bih umrijeti mirno kao što je umro Ivan Pavao II.«

U travnju, te iste godine, divio sam se kako je lijepo umirao pred očima cijelog svijeta. Nisam tada razmišljao o tome kako mi za života ništa nije značio – osim što sam bio ispunjen ponosom što je Poljak bio na takvom položaju u Vatikanu. Pošao sam do svoje sobe. Uistinu sam se bojao smrti koja je bila »pred vratima«… U strahu sam izmolio Očenaš, Zdravo Marijo, Vjerovanje i Anđele čuvaru… Preplašen, obratio sam se u mislima Ivanu Pavlu II., moleći ga da u smrtnom času budem miran poput njega. Sam ne znam kako, no nakon te prošnje, počeo sam razgovarati s njim kao da se nalazi uza me… Ne znam koliko sam dugo tako »razgovarao «… Koliko je potrebno vremena da čovjek, bez žurbe, u ozračju pouzdanja i sigurnosti, pokuša opravdati djela koja je učinio u svojih sedamdeset godina – bez Boga? Nastavio sam svoju ispovijest dok naposljetku nisam osjetio mir… Zaspao sam. Ujutro – na opće zaprepaštenje obitelji – sišao sam na doručak. Zdrav! Zdrav, poput kakvog mladca, snažan i pun života. I tako je do danas. Čak i dalje radim. Liječnik je ustvrdio kako je riječ o čudu. Isto tako govorila je i moja žena. Ja sâm nisam znao što bih mislio; nisam bio sklon takvom načinu razmišljanja, pa sam samo šutio.
Bio sam ateist, komunist. Čvrsto sam stajao na zemlji. No znao sam dobro da je kod karcinoma prostate, u stadiju u kojem sam ja bio, postojao samo jedan izlaz – smrt. A ja sam – usprkos svemu – živio i dalje nastavio raditi svoj odgovoran posao, noseći tajnu ozdravljenja u svom srcu.
Smatrate da je neobično to što mi se dogodilo? Slažem se. No bilo je to samo sjajno finale bolesti koje ostavlja bez riječi ako se sagleda moj dotadašnji život. Rodio sam se 1934. godine u imućnoj i pobožnoj obitelji. Za vrijeme rata, kao sedmogodišnjak, prikradao sam se noseći pomoć zatvorenicima logora koji je bio nedaleko mog mjesta (morao sam biti hrabar!). Moja voljena mama u srce mi je usadila Očenaš kojem sam, iz ljubavi prema njoj, ostao vjeran do danas. Jedna od mojih sestara radila je za AK (Armia Krajowa – Zemaljska vojska), a druga se udala za važnog državnog službenika. Upravo me ona, odmah nakon majčine smrti, oduzela ocu i dala u dom kojim je upravljalo Radničko društvo prijatelja djece – komunističko i nevjerničko…
Poslijeratno vrijeme u domovini bilo je obilježeno ideološkom borbom s Bogom i za slobodu naroda. Od mene su ondje učinili angažiranog člana ZMP (Związek Młodzieży Polskiej – Zajednica poljske mladeži – komunistička politička organizacija aktivna u Poljskoj od 1948. do 1957., op. prev.). Jedino me moja sestra, ona iz AK, potajice odvela jednom prilikom na prvu Ispovijed i prvu Pričest. Odmah nakon mature poslali su me u vojnu partijsku školu, a pola godine kasnije povjerena mi je rukovodeća pozicija u ZMP. Glavni zadatak bio je boriti se s oslobodilačkim »bandama«. I sam se čudim zašto mi se tako duboko u sjećanje urezao trenutak kada sam jednoj ženi strgnuo križ s vrata i bacio ga u otvorenu peć… Otuđujući ljudima privatna zemljišta zbog kolhoza, smijali smo se bjesomučno ženama koje su se, braneći svoju očevinu sa slikama svetih urukama, bacale pod kotače traktora.
Očito sam puno obećavao kad su me poslali na studij – Związek Radziecki. Četiri godine. Ne pitajte gdje sam bio, što sam radio i kakav je to studij bio. Pokazao sam se odličnim. Znam podnijeti glad… Bio sam poput pravog gerilca. Vrativši se sa »studija« postao sam direktor Odgojno- obrazovne ustanove za djecu. S dubokim uvjerenjem slamao sam njihove savjesti. Svaki protivnik sustava, i katolik, bio mi je neprijatelj. Ismijavao sam Crkvu i skidao križeve. Papa je za mene bio – nitko i ništa! Za vrijeme jednog njegovog pohoda Domovini, primio sam osobno iz njegovih ruku medaljicu koju sam odmah dalje proslijedio prijatelju koji je bio gorljivi katolik. Jer, meni ona nije značila ništa …
Godine 2004., dijagnosticiran mi je karcinom prostate. Odugovlačio sam s odlaskom u bolnicu. Kad me konačno sin na silu odvukao, kirurg je rekao da je sada ishod u pitanju… Kemoterapija, zračenja, pelene… Čitavu godinu, sve do onog Badnjaka.
Moram dodati da sam, boreći se s bolešću i, sa za mene neobičnom zainteresiranošću, pratio televizijski prijenos posljednjih trenutaka života Ivana Pavla II., njegovo trpljenje i smrt. Ipak, iz tog zanimanja ništa se posebno nije izrodilo, sve do dana uoči Badnjaka 2005., kada sam čudesno ozdravljen.
Za vrijeme posjeta svećenika rekli smo mu o mom ozdravljenju. Za prikupljanje dokumentacije i duhovnu promjenu života kao da je bilo prerano. Ne govorite mi, gospodo, kako je u životu sve stvar slučajnosti! Duboko sam uvjeren da dobri Bog vidi sve naše korake. O tome svjedoči daljnji tijek moje životne priče.
Prve nedjelje Adventa 2006., u 6.15 spuštao sam se liftom idući na posao. U jednom trenutku u lift je ušla časna sestra (išla je na ranu sv. Misu). Prvi put sam je vidio. U liftu smo bili samo nas dvoje. Pozdravio sam je i dodao: »Sestro, znate, mene je ozdravio sveti otac Ivan Pavao II.!« Na trenutak smo se zadržali u razgovoru na stanici. Rekao sam joj: »Draga sestro, ja sam uistinu živio svakako…« Sestra me potaknula da zapišem svoje čudo i pošaljem svjedočanstvo u Krakov. Dao sam svoju adresu, spreman za suradnju. A potom smo se zaputili svatko na svoju stranu. Sestra je, kako kasnije svjedoči, bila toliko pod dojmom da je zaboravila gdje stanujem, ali se sjeća da je pomislila: »Trebala sam ga pitati za ispovijed.« Ujutro se iznenada pojavila pred vratima mog doma. Dogovorili smo se za razgovor. Tako je počela moja priprava za sv. Ispovijed i sv. Pričest nakon punih pedeset godina – drugo čudo Ivana Pavla II. Veće od prvog.
Na polnoćki 2006., moja supruga (ona nakon 36 godina) i ja pristupili smo sv. Pričesti. Otada pristupam sv. Ispovijedi jednom mjesečno, a nastojim biti svaku nedjelju na sv. Misi. Ne rastajem se od krunice i kad imam vremena izmolim sva četiri otajstva. U torbi, koju nosim na posao, nosim ne samo sendviče, već i molitvenik iz kojeg molim kad imam prilike. Molim svakodnevno: ujutro, u autobusu, u tramvaju, prije spavanja. Nikada neću zaboraviti s kojom je snagom u mom srcu progovorila Božja riječ za vrijeme sv. Mise kada sam započeo pripravne kateheze za sakramente. Bog govori meni osobno! Vrlo često se utječem bl. Ivanu Pavlu II. i bivam uslišan.
Želim samo dodati da sam kroz čitav svoj život, koliko sam to znao, nastojao pomagati ljudima.
Obraćeni ateist
Preuzeto iz časopisa Ljubite jedni druge 2012, str. 46-47

Ljubav i Ludost

Ljubav i Ludost

Jednom davno, svi ljudski osjećaji i sve ljudske kvalitete našli se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji. Kada je Dosada zijevnula treći put, Ludost je, uvijek tako luda, predložila: "Hajdemo se igrati skrivača! Tko se najbolje sakrije, pobjednik je među osjećajima." Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavši prešutjeti, zapitala: "Skrivača? Kakva je to igra?"

.

"To je jedna igra", započela je objašnjavati Ludost, "u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim sa brojanjem, polazim u potragu, i koga ne pronađem, taj je pobjednik."

Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Oduševljenje. Sreća je toliko skakala da je nagovorila Sumnju i Apatiju koju nikada ništa nije interesiralo. Ali nisu se svi htjeli igrati. Istina je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala? Ionako je uvijek, na kraju, svi pronađu. Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj, koji se sjetio predložiti igru. Oprez nije htio riskirati.

"Jedan, dva, tri..." počela je brojati Ludost.

Prva se sakrila Lijenost, koja se kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu. Vjera se popela na nebo, Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se mučeći popeo na vrh najvišeg Drveta. Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti gdje se sakriti jer joj se svako mjesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja. Ljepota je uskočila u kristalno čisto jezero, a Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta. Krasota je našla svoje mjesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vjetra. Sebičnost je pronašla skrovište, ali samo za sebe! Laž se sakrila na dno oceana (laže, na kraju duge), a Požuda i Strast u krater vulkana. Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije važno. Kada je Ludost izbrojala 999.999, Ljubav još nije pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto.

Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima.

"Milijun", zavikala je Ludost i započela svoju potragu.

Prvu je pronašla Lijenost, iza najbližeg kamena. Ubrzo je začula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom, a Strast i Požuda su iskočile iz kratera od straha. Slučajno se tu našla i Zavist, i naravno Uspjeh, a Sebičnost se nije trebalo niti tražiti. Sama je izletjela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom košnicom.

Od tolikog traženja Ludost je ožednjela, i tako u kristalnom jezeru pronašla Ljepotu. Sa Sumnjom joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište pa je ostala sjediti na obližnjem kamenu. Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve. Talent u zlatnom klasju žita, Tjeskobu u izgorjeloj travi, Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu oceana) a Zaborav je zaboravio da su se uopće ičega igrali.

Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaći. Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je već bila bijesna, ugledala je ružičnjak. Ušla je među ruže, uhvatila suhu granu i od bijesa i iznemoglosti počela udarati po prekrasnim pupoljcima.

Odjednom se začuo bolan krik. Ružino je trnje izgreblo Ljubavi oči. Ludost nije znala što učiniti. Pronašla je pobjednika, osjećaj nad osjećajima, ali Ljubav je postala slijepa. Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i na posljetku odlučila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj. Tako je Ljubav ispala pobjednik nad osjećajima, ali ostala je slijepa, a Ludost je prati gdje god ide.