Jednom davno, prije otprilike dvije tisuće godina, zemljom je hodao Čovjek obučen u najljepše odore satkane od ljubavi, milosrđa i praštanja. Nije to bio tek obični prolaznik kroz vremensko rađanje i umiranje. Bio je to Bogočovjek, Spasitelj i Prijatelj ljudi suvremenika. I ne samo njih, nego i ljudi nakon njih, i nakon njih, i ljudi današnjeg, 21. stoljeća. Premda izdan i podlegao upravo od bratske ruke, on je danas naš Brat možda više nego ikada. Jer danas, u vremenu okićenom svakojakim lažnim blještavilom i licemjernim perlama, pojedinac kao bitna karika cijelog društva, traži sebi upravo brata, prijatelja koji će ga voljeti, praštati mu, i biti milostiv prema njemu. Ironično je da se danas riječ "društvo" koristi češće nego ikada ranije; društvena zajednica, društvena mreža, društvene igre.. pa ipak, čovjek, i to sedam milijardi njih, rijetko se može pohvaliti da je sebi za života našao takva prijatelja, kojeg voli bezuvjetno, ne tražeći ništa zauzvrat. Kad kažem "rijetko", ne pokušavam dramatizirati život modernog čovjeka i napraviti od njega kakvu grčku tragediju. Međutim, činjenica je da se danas "brzo živi" i da se za iskonske vrijednosti često, jednostavno nema vremena. Nema, ako takav scenarij prihvatimo i igramo tek sporednu ulogu u vlastitom životu. No, skoro nevjerojatno, skeptične predrasude o današnjem čovjeku, i sporednoj roli u filmu o vlastitom postojanju, rasule se su se poput poput prašine na vjetru, u dan, kad je moja malenkost "pokucala" na vrata kuće kojoj je sam Mesija u nasljedstvo ostavio upravo onu spomenutu riznicu dragocjenosti. Kuća, različita od svih ostalih koje vidjeh, zapravo je tek mala zajednica prostih i jednostavnih duša koje svojom pjesmom i melodijom srca, slavu pjevaju Gospodinu. Kuća je zapravo Zbor Sv. Ilije Proroka, a obitelj koja se u njoj odgaja i raste duhom, obična su djeca koja Boga smatraju svojim nebeskim Ocem. Zapravo, ne rastu ta djeca sama od sebe, kao gljive poslije kiše. Ne, sami bi vjerojatno još uvijek lutali besmislom prolaznosti i ulicama koje ne vode nikamo. Za njihovo duhovno uzdizanje i rast u Kristu, zaslužni su upravo njihovi "roditelji", kako ih ja volim nazvati, a zapravo, Sestra Ana Marić i Josip Slišković - njihovi, odnosno, moji duhovnici. Sestra Ana i Jole, kako Josipa od milja volimo zvati, su najvažnije cigle, ili možda čak i noseći zidovi naše proste, ali ipak toplinom i ljubavlju, prožete kuće. Kao i svaka djeca, i mi često znamo biti neposlušni i nestašni, ali pod palicom naših duhovnih vođa, mi jednostavno ne možemo, a da se duhom ne uzdižemo, molitvom ne rastemo i pjesmom ne hvalimo Onoga, koji nas je stvorio i koji nas je svojom smrću na Križu, otkupio od grijeha. S ponosom mogu reći da su Jole i Ana pravi prijatelji, oni koji su u 21. stoljeću toliko rijetki, da su gotovo istrjebljeni. Zapravo, to su prave endemične vrste, koje se pojavljuju u vrlo ograničenim uvjetima, na vrlo ograničenom području. Ja sam sretna što su takvi ljudi rođeni i djeluju upravo ovdje, u Kiseljaku, jer je na takav način, i moj život dijelom bogatiji za njihovo poznanstvo. I kad ovo kažem, čvrsto stojim iza svakog slova i riječi; moj zbor - moja druga obitelj! Sada mogu pogled svoj dignuti prema nebesima, i zahvaliti se jer spoznah istinsko bogatstvo; ono nije valuta kojom se trguje u materijalnom svijetu, istinsko bogatstvo dolazi iz puno većih dubina srca i duše, tebe i svih divnih ljudi koji te okružuju.
MARIJELA VUČIĆ
Nema komentara:
Objavi komentar