Ženo ,zašto plačeš?

Isusova majka, učenici, prijatelji, te oni 

poput Marije iz Magdale koje je duhovno  

ili 

tjelesno oživio, pitali su se na Golgoti: je li moguće da se oči koje su ih s 

neizmjernom toplinom gledale mogu zauvijek zatvoriti, da ruke koje su ih milovale 

mogu usahnuti, da srce koje ih je božanski ljubilo može zauvijek utihnuti, riječ 

Isusova koja ih je ozdravljala može zanijemiti? Može li zauvijek nestati netko tko

je od njih stvorio nekoga – sretne ljude? Može li zemlja rastočiti u njima ono što je 

nebo satkalo?

I ja se pitam zajedno s vama: može li zauvijek nestati netko po kome smo sazdani

, kao što je majka, prijatelj, brat, od kojih smo živjeli i za koje smo živjeli? Ima li 

tu 

ikakve logike? Ne buni li se u nama i oko nas sve protiv nestanka života? Može li

 išta utažiti moju žeđ za onima koje ljubim, a koje je zemlja prekrila? Može li išta 

nadoknaditi one po kojima jesam to što jesam, osim njihovog uskrsa?

Teško se mirimo s tim kad nam drage stvarčice, uspomene iz mozaika života 

nestaju s vremenom, teško možemo prihvatiti kad se rastajemo od divnih djetinjih i 

mladenačkih snova, i proljeća koja u nama žive, pa kako bismo se mogli pomiriti s 

nestankom sebe i svojih najljubljenijih! I ne treba se s time miriti! Nikada se

 

nemojmo pomiriti sa sumnjom u sebi da će nas nestati. Svaka kap dobrote koju 

smo kanuli u drugo biće i nesebično prosuli svim putovima kojima smo u životu 

hodili, makar tu dobrotu zemlja popila i pokrila, jednom će se pretvoriti u uskrsni 

slap života. Možda je sumnja i nevjera u Isusov i vlastiti uskrs veća što smo manje 

dobrote kanuli u ljude koji su poslani na naš životni put. Uskrs nam postaje bliži 

samo dobrotom!